Društvo obožavatelja tripica općine Konavle "DOTOK"

«Društvo» za sada broji 64 člana sa uplaćenom članarinom, a na svakoj tripicijadi dođe nekolicina ljudi koji se žele učlaniti. Možda zvuči malo neobično da imamo dosta mladih članova, pa čak i žena, koje su pravi gurmani kada je ovo jelo u pitanju. Svaki vikend se priprema u drugom mjestu po Konavlima. Iako je «Društvo» naslovljeno kao konavosko, imamo dosta članova van granica općine, pa ako ima zainteresiranih mogu se javiti na mob: 091 53 00 160 /Božo/ i dobiti će potpunu informaciju gdje i kada će doći. Tripice su jedno od onih silnih i snažnih jela koja ne uzmiču, a još manje dopuštaju poigravanje s tradicijom vlastite pripreme. Gastronomija nije u ovom suvremenom odvijanju ponovo nikakav izuzetak. Njezini su tradicionalni obrasci podjednako nagriženi, premda još nisu oglodani do kosti. Izloženi sveopćem manirizmu u kojem naslijeđe postaje samo sjećanje, a prokuhavanje često teško spojivih tradicija kulinarsko pravilo. Nije više presudna u odabiru želja za izletom u egzotično i nepoznato, nego upravo egzotika postaje izvršitelj presude nad baštinjenim znanjem. Naravno, nije nikada sve tako crno, niti je taj novi svijet, posjednut za stolove novog doba, sasvim bez osjećaja za vlastito naslijeđe.

No, nažalost, to ga se naslijeđe tiče onoliko, koliko se naslijeđe zanima za njega. I tu počinje paradoks.
U uopćenim jelovnicima, sve više okrenutim konzumentima bez povijesti, preživljavaju jaka, tvrdoglava jela koja se ne daju tek tako iskorijeniti, upravo zbog toga što im je opstanak svakodnevno ugrožen. Sve rjeđe se nalaze na jelovnicima, kao što je u europskim prijestolnicama sve teže naći prave, izvorne krčme, taverne, konobe i restorane, u kojima uz gromoglasno odobravanje konzervativnih gurmana zapravo tiho nestaje uporište njihova užitka. Pa ipak, zna tamo pred izješu doći pun tanjur koji se gotovo prelijeva preko rubova, i za njim odjeknuti čvrsti glas: “Tko će mi se pridružiti uz ovaj pjat tripica. Ovaj koji satire, smiruje razdraženost bjesomučnih, učvršćuje strah od smrti i podsjeća nas na tripe pojedene jednom davno, kada se na peći svakodnevno podgrijavao već poluprazan lonac s tripicama!”
Jer tripice, još primjerenije lapatci, onaj resicama naboran dio goveđeg ili telećeg želuca zvan burag, u koji stoka sprema travu i bilje koje tek treba prožvakati i s uživanjem preživati, jedno su od onih silnih i snažnih jela koja ne uzmiču, a još manje dopuštaju poigravanje s tradicijom vlastite pripreme.

Društvo Obožavatelja Tripica Općine Konavle
Skraćeni naziv: «Dotok»
Registarski broj: 19001294
Djelatnost: Ostale Djelatnosti
Grupa djelatnosti: Ostale Djelatnosti
Adresa: Stjepana Radića 5 (privremeno)
Poštanski broj: 20210
Grad: Cavtat

Božo Lučić, predsjednik

Moro bi deboto nešto i konkretnije napisat / malo ću i «prepisat»/
Što reći o tripicama, ilitiga filekima, vampima, škembićima…Vlaji iz dalmatinske zagore, skloni gutanju samoglasnika izgovorit će to kao tr`p`ce… i progutati ih…
Ima ih raznih i na razne načine (tripica, a ne vlaja, oni su manje – više svi isti), a meni su osobno najdraže dalmatinske…jer imaju okus pravih tripica. Zbog načina kako se pripremaju. Okus pravih tripica je svakako posebno zadovoljstvo opisati. Naime, znamo što su tripice – životinjski (od biljojeda) želudac i crijeva. U njima dakle stoji sve ono…je li….? Interno ih nazivamo i futrolom za go*na, jer su ONA unutra vrlo sigurna i toplo i udobno smještena.
Okus? Paaaa… najbolje je kad onaj tko priprema tripice - da ih ne očisti baš do kraja…da možda ostane «onoga» u tragovima…jer kad se onda kuhaju i kad su gotove, tripice polagano smrduckaju. MORAJU smrduckati ! U tragovima. PRAVE tripice…lapatci!!!!!!!!
Treba to znati dozirati. Ne sad pustiti da unutra ostanu grumenčići, nego onako-malo, tu i tamo koja nijansa tamnije boje nego što su (svijetle) tripice. (Skoro pa) mikroskopske nakupine…
Sladokusci ponekad znaju i koju je travu zvijere-bivši imatelj tripica-paslo, tj. brstilo. No to već nisu tripicoljupci nego tripicofili. Posljednji stupanj do savršenstva – tripicomana!
Da bismo pripremili tripice, dakle, potrebno je izvršiti ubojstvo nevine životinje, a o izboru žrtve ovisi hoćemo li jesti teleće, juneće, goveđe, svinjske ili janjeće tripice. Kako svinjski želudac i crijeva obično odlaze u druge plemenite svrhe (kobasice, đevenica, pop…), to su juneće tripice najčešće na tanjuru.  
Janjeće tripice inače u dalmatinskoj zagori još nazivaju i ŠIŠA s dugačkim «I».
U janjeće tripice postoji običaj dodati i malo krvi – da bude «slađe». Nimalo čudan običaj u krajevima odakle to jelo dolazi. Tamo je najčešća uzrečica «Krvi t` issove», «šta je meni ub`t čouka – ki i pop`t kištru pive» i « Krrvi ćut` se nap`t ispo`vrata»…
Dakle, kao prevladavajuću žrtvu odabrat ćemo june i u analizu ćemo uzeti juneće tripice.
Ništa ljepše od lešo junećih tripica!!!
Lešo?!? To vam je ono – ubacite tripice u vodu, stavite ih na vatru (kuhalo, ili što god…), ako hoćete dodate povrća i kuhate dok se ne skuhaju. E sad-bitno je da ne jedete juhu, jerbo zna biti malo «jača». «Čuje se» - rekli bi …
Jedete tripice samo tako – skuhane! Izvadite ih na tanjur i posolite (najbolje krupna sol) tako da ih iz «malo daljeg» gađate soli. Potom – uzeti viljušku, nož i navaliti.
Neusporediv je doživljaj tako u usta staviti malo veći komad lešo tripica, uvaliti ga u kut usne šupljine i lagano ga duuugo žvakati tako da se «sok» lagano cijedi niz ždrijelo. Mmmm… kakav doživljaj. Još ako onaj tko je čistio tripice nije bio baš revan… I još ako nisu do kraja skuhane, da se malo «otimlju»…
Neprijatelji tripica znaju reći za onoga tko čisti tripice da nije očistio tripice od «onoga» nego «ono» od tripica… ali to su mali ljubomorci jer vide kako slasno uživamo mi - koje tu i tamo kakva grudica neće smesti…
Ima ljudi koji će tripice i pojesti, ali dok se kuhaju smeta im «smrad» !!! SMRAD? Ona simfonija esencijalnog kulinarskog mirisa koja dugo prije nego će tripice biti gotove mami tripicoljupce i označava skoru gozbu u nemjerljivim užicima.
Te užitke i naše dugove prema inozemstvu – TKO TO MORE PLATIT !?!?

Pripremanje tripica je različito na jugu i sjeveru. Na jugu se tripice pripremaju s malo krumpira, dok se na sjeveru pripremaju bez tog , za dalmatince, nužnog zla.
Zašto je to nužno zlo – zato jer se toć tripica u Dalmaciji ne zagušćuje posebno, nego tu funkciju ima krumpir. Krumpir ne smije prevladavati, dapače, treba biti diskretno prisutan, čisto da postoji, a da pusti svoj škrob koji zagusti toć.
U tripice i na jugu i na sjeveru treba «ugaziti direktor». Ne vino – nego prasac. U današnje vrijeme taj izraz je promijenjen u «ravnatelj». Njegovo veličanstvo !!! SVINJA ! Ona dimljena, soljena i sušena.  
Za prave trpice najbolja je panceta ili ma što god u svom kraju tko bilo podrazumijevao pod tim pojmovima. U svakome slučaju mogućnost greške je nikakva-tu se uglavnom razumijemo – neka je od svinje i neka je dobro (a i ne može ne biti dobro kad je od svinje).
U nas još radimo i «pešt» - sitno sjeckana bijela panceta, peršin i češnjak – tako da se to pretvori u jednu masu koja se dodaje tripicama. I ostalim «ravnateljiziranim» jelima.
Pojedini «entuzijasti» znaju pripremati tripice tako da u njih dodaju više sušenog mesa nego što ima tripica.  
A ima i onih koji takve tripice hvale kao fantastične. Kad mi netko izvadi tripice s puno suhog mesa, zamolim ga i kupusa – štaš jest suho meso bez kupusa. Hoću reći – što će mi tripice s puno suhog mesa,bolje više tripica. «Ravnatelj» je tu samo poboljšivač okusa u razumnoj mjeri (dokaz da barem neki ravnatelj barem nešto može učiniti boljim...).
Ima i onih koji ih pripremaju kao gulaš – tako da jedeš gulaš od tripica, a ne tripice. Naime – prvo ih iskuhaju do pola, pa ih onda nastave pripremati na luku, panceti, s dosta crvene paprike, uz zapršku i tako to…
A tripice koje imaju okus tripica – pripremaju se od samoga početka u vlastitome soku, koji poslije ostaje skroz istinski okus tripica.
Poseban recept za vegetarijance svakako je i TELEĆA GLAVA U TRIPICAMA !
Saznao sam da to jelo uistinu postoji, pa se pripremam jednom ga negdje i probati. Možda ga i sam pripremiti…
Sve u svemu – tripice kao nekadašnja sirotinjska hrana, hrana za težake, hrana bez neke uzvišene vrijednosti u današnje je vrijeme postala pojam nečega uistinu lijepoga, a jednostavnoga. Na kilo tripica stavite pola kila luka, 20-25 dkg pancete ili nečega, žlicu-dvije «pešta», dva srednja krumpira i da zacrvenite – malo crvene paprike – i to je uglavnom to.  
Na sjeveru-umjesto krumpira – malo više paprike, malo vina, zaprška i to je opet to…uz pojedine «marifetluke» koje svaki kuhar još uradi da nitko ne zna…Ja volim ubaciti četverobojni papar…
Kako se jedu? Možete žlicom, možete vilicom. Tko voli udrobi kruha u toć, pa tako jede, a u Dalmaciji, s obzirom na krumpir, vilicom zdrobimo taj krumpir da dodatno zagusti toć.
Bio sam vinovnikom i kad smo ih jeli rukama iz ogromne teće kad ih je bilo dosta ostalo nakon jedne zabave. Pijana posla... ali bilo je super.
Gust ih je posuti ribanim parmezanom jer dobiju dodatni gust, ali to je, kao i sve do pojedinca koji jede tripice.
Najdraži mi dio tripica je takozvana "knjiga" – libro- dio koji ima veliku površinu izbrazdanu resicama koje se može "listati", pa otud taj "intelektualni" naziv....ali i ostali dijelovi dobro dođu...i odu...pretvore se u sadržaj tripica i time je krug zatvoren...
Eto, tko bi na zapadu rekao da se kontejner go*ana (ispražnjen) može pojesti i uz to uživati. No nemojte da vam zapad bude mjerilo – oni ni jagnjeću glavu ne jedu. BACAJU JE !!! Uz to i sve iznutrice, pa i tripice.  
A nema bolje marende od tripica !

Ako uz to smrduckaju – dobili ste prave. U slast Vam bilo, i ne omrazilo se !!!!

HIMNA  DRUŠTVA OBOŽAVATELJA TRIPICA OPĆINE KONAVLE