Odnos prema srpskim spomenicima u Konavlima

Tradicija u Konavlima bilježi preko trideset lokaliteta na kojima su bile "grčke" ili "pravoslavne" crkve i "grčka" groblja. Predanje bilježi i najmanje četiri pravoslavna manastira. Za neke crkve izričito govori da su građene "kad je u Konavlima bila pravoslavna vjera". Spomenici kulture srednjeg vijeka zaslužuju posebnu pažnju i najubjedljivije svjedoče o pravoslavnom karakteru Konavala. Upravo oni (ne samo u Konavlima, kako ćemo vidjeti kasnije) su sve do najnovijeg doba predmet besprimjernih manipulacija, prepravljanja i uništavanja...

Zapanjujuća je činjenica da u Konavlima poslije Drugog svjetskog rata nisu vršena arheološka rekognosciranja i iskopavanja, ili ako jesu, njihovi rezultati su sakrivani od naučne javnosti. Konavli su "prazan" prostor na arheološkim kartama, naročito za srednjovjekovni period. Treba napomenuti da je Dubrovačka opština bila centar turizma bivše SR Hrvatske i jedna od najbogatijih opština u toj republici, pa se takav odnos prema kulturnoj baštini (za razliku od etničkih hrvatskih krajeva) ne može pravdati nedostatkom materijalnih sredstava, a naročito ne nedostatkom stručnih kadrova ili stručnog interesovanja. Hrvatske vlasti su isključivo iz političkih razloga sprečavale istraživanja, jer bi njihovi rezultati samo mogli štetiti hrvatskom "pravu" na okupirane srpske zemlje i otvorenim teritorijalnim pretenzijama na druge srpske oblasti (Boka Kotorska). Spomenici kulture nisu štićeni, tako da je njihov broj na terenu danas manji od inače oskudnih i nepotpunih podataka u literaturi.

Više crkava, koje su bile orijentisane ka istoku i imale pravoslavne oltare, porušeno je u drugoj polovini XIX vijeka, za vrijeme austro-ugarske okupacije, da bi na njihovim temeljima ili u neposrednoj blizini bile podignute nove, sa drugačijom orijentacijom i bez apside. (1885. godine je srušena crkva Roždestva Presvete Bogorodice iz XV vijeka ispod Soko-grada, polovinom XIX vijeka crkva Sv. Jovana u Ljutoj, u novije vrijeme crkva sa "grčkim" grobljem u Račevom polju i podignuta današnja Sveti Rok itd.). Ako se rušenje starih crkava i njihovo "obnavljanje" može nekako i pravdati neznanjem u XIX vijeku, nastavak takve prakse do šezdesetih i sedamdesetih godina ovog (XX) vijeka (kada postoje razvijene službe evidencije i zaštite spomenika kulture) upućuje na namjerno, kriminalno uništavanje spomenika da bi se prikrile njihove pravoslavne karakteristike.

Dvije crkve – Svetog Velikomučenika Dimitrija u Pičetama i Svete Velikomučenice Varvare u Mrcinama, u stručnoj literaturi su zabilježene kao jednobrodni hramovi sa polukružnim apsidama, pravoslavnim posvetama i velikim nekropolama stećaka. Crkve, koje su postojale do sredine šezdesetih godina XX vijeka, u takvom obliku više ne postoje.

Crkva Svetog Dimitrija u Pičetama (Mitrova crkva) je danas građevina pravougaone osnove, dimenzija 5,80 x 3,70 metara, bez apside .Na sjevernoj i istočnoj strani sadašnjeg objekta zapaža se veća koncentracija šuta, koji uz istočni zid formira polukružnu osnovu (temelj apside). U blizini crkve nema ni jednog stećka. Iza nje su se sve do Prvog svjetskog rata sahranjivali pravoslavni. Svi nadgrobni spomenici su danas uništeni.

Crkva Svete Varvare (Varina crkva) u Mrcinama danas takođe nema apsidu. Na nadvratniku je u plitko urezanom kvadratnom polju uklesan krst i godina 1889. Kako je površina kvadratnog polja potpuno bijela , sa svježim urezima i tragovima dlijeta, za razliku od okolnih površina koje su vremenom dobile sivu patinu, falsifikat ne može biti stariji od sedamdesetih godina ovog (XX) vijeka. Može se samo nagađati šta je uništeno ovom intervencijom. Sačuvana je nekropola stećaka koju mještani zovu "groblje Kulina bana". Crkvu Svete Varvare i neposrednu okolinu hrvatske okupacione vlasti su 1992-1993. godine pretvorile u utvrđene tenkovske položaje hrvatske vojske, što predstavlja još jednu, u nizu zloupotreba spomenika. Spolja je prezidana i crkva Svetog Đorđa u Cavtatu, ali se iznutra još vidi pravoslavni oltar. Između dva svjetska rata crkva je bila pravoslavna. U porti je i sada pravoslavno groblje sa više grobova ruskih emigranata.

Crkva Svetog Dimitrija u Gabrilima iz doba srpske države u Duklji (XI vijek) najstarija je sačuvana crkva u Konavlima. Orijentisana je prema istoku; apsida je spolja četvrtasta, a spoljni zidovi ukrašeni lezenama. U izvornom obliku su sačuvane crkve Sv. Ane u Lovornu (XIII-XIV vijek) i starija (od dvije postojeće) crkva Svetog Spasa u Vitaljini (XIV-XV vijek), obje sa pravoslavnim oltarima, orijentisane ka istoku. Crkva u Vitaljini je van upotrebe i pretvorena je u ostavu.

Značajno svjedočanstvo pravoslavne prošlosti Konavala su stećci, nadgrobni spomenici XIV-XV vijeka, karakteristični za srpski dinarski prostor od Like do Skadarskog jezera, a na sjeveru do Posavine. Od austro-ugarske okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine do danas stećci su zloupotrebljavani u političke svrhe, sa ciljem izuzimanja teritorija na kojima se nalaze iz srpskog nacionalnog korpusa. Pripisivani su bez valjanih dokaza istorijski i arheološki neuhvatljivim "bogumilima" i predstavljali su kamen temeljac u građenju takozvane "bošnjačke" odnosno "muslimanske" nacije. Takve teze danas većina nepristrasnih istraživača ne prihvata, što čitavu bajku svodi na razumnu mjeru i sve više je približava istini. Danas se pouzdano može tvrditi da stećci, s obzirom na smještaj pored pravoslavnih crkava (živih crkava, crkvina i crkava koje su kasnije preuzeli rimokatolici), orijentaciju istok-zapad sa glavom pokojnika na zapadu, natpise i ornamentiku, te rasprostranjenost isključivo unutar srpskog etničkog prostora – pripadaju vjernicima Istočne pravoslavne crkve.

Stećci u Konavlima postoje na više od dvadeset lokaliteta i ne razlikuju se od onih u ostalim djelovima Travunije. Potpuno se stilski naslanjaju na susjedne oblasti današnje Hercegovine, hercegnovskog kraja i Župe dubrovačke. Od pomenutih dvadeset, dvanaest lokaliteta uopšte nije poznato u stručnoj literaturi. Stećci danas postoje kod crkava Sv. Ivana i Sv. Vida u Vodovađi, Male Gospe ispod Sokola, Sv. Srđa i Vakha i Sv. Trojice u Pridvorju, Sv. Varvare u Mrcinama, Sv. Roka u Đurinićima, Sv. Spasa u Vitaljini, Sv. Ivana u Ljutoj, Sv. Ilije u Strujiću, Sv. Mihaila u Mihanićima, Sv. Dimitrija u Gabrilima, Sv. Luke u Brotnicama, Sv. Đorđa u Cavtatu, Sv. Luke u Komajima, Sv. Ane u Poljicama itd. Pregled nije potpun i detaljnijim rekognosciranjem bi se broj lokaliteta najvjerovatnije povećao. Jedini natpis na stećku je pronađen u Brotnicama. Ostali ćirilični natpisi koji se pominju u literaturi danas su uništeni. Samo u Brotnicama (Gornji Konavli, uz samu današnju hercegovačku granicu) stećci se nalaze na svojoj prvobitnoj lokaciji i orijentisani su istok-zapad, dok su na ostalim lokalitetima izmještani, namjerno lomljeni i upotrebljavani kao građevinski materijal. Dok u susjednim oblastima današnje Crne Gore i Hercegovine postoje samo sporadični primjeri izmještanja, u Konavlima se može govoriti o namjernom, sistematskom remećenju prvobitne orijentacije. Na većini grobalja danas je znatno manje stećaka nego što je navedeno u literaturi (npr. Mala Gospa ispod Sokola, Sveti Spas u Vitaljini). Veliki broj stećaka je sekundarno upotrebljen za nove grobove ili za ograde crkvenih porti, stepeništa, kapije i sl.

Staru slovensku župu Konavle, koja na istoku graniči župom Dračevicom (današnja Hercegnovska opština), a na zapadu Žrnovicom (Župa dubrovačka), prema Konstantinu Porfirogenitu naselili su Srbi. Srpski i pravoslavni karakter Konavli su u potpunosti sačuvali do prve polovine XV vijeka, kada padaju pod vlast Dubrovnika. I pored viševjekovne agresivne akcije Rimokatoličke crkve, koja je i uspjela da pokatoliči konavosko stanovništvo, tragovi njegovog pravoslavnog porijekla vidljivi su do danas.

Konavli se pominju u izvorima kao jedna od župa Travunije ili kao posebna kneževina. Oblast je bila u sastavu srpskih srednjovjekovnih država (Duklje, nemanjićke Srbije, kasnije Bosne), a sa sve većim slabljenjem centralne vlasti prelazi iz ruku u ruke raznih oblasnih gospodara. Najotvorenije falsifikovanje istorije u novije doba predstavljaju spomen-ploče povodom hiljadugodišnjice krunisanja hrvatskog kralja Tomislava 1925. godine. Iskorišćen je zgodan politički momenat (rođenje princa Tomislava Karađorđevića 1928.) i euforija ujedinjenja i integralnog jugoslovenstva, da se posiju i po srpskom primorju, daleko van granica Hrvatske kralja Tomislava i preko 250 kilometara vazdušne linije daleko od istočne etničke granice Hrvatske.

Značajno svjedočanstvo pravoslavne prošlosti Konavala su stećci, nadgrobni spomenici XIV-XV vijeka, karakteristični za srpski dinarski prostor od Like do Skadarskog jezera, a na sjeveru do Posavine. Od austro-ugarske okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine do danas stećci su zloupotrebljavani u političke svrhe, sa ciljem izuzimanja teritorija na kojima se nalaze iz srpskog nacionalnog korpusa. Pripisivani su bez valjanih dokaza istorijski i arheološki neuhvatljivim "bogumilima" i predstavljali su kamen temeljac u građenju takozvane "bošnjačke" odnosno "muslimanske" nacije.

Tekst poviše je prepisan iz projekta «Rastko-Boka»

Piše gospodin Božo Lučić

- Štovani čitatelji, ljudi razuma i dobre volje, svi Vi kojima su Velikosrpske povijesne škare i prekrajanja odnijeli Vaše najmilije, Vaše uspomene, domove, mir i blagostanje, a donijeli kroz povijest pa sve donedavno, jade i stradanja a samo radi toga što ste/smo htjeli biti svoji na svome, živjeti i raditi kako dolikuje civiliziranom svijetu, bez pretenzija za tuđim, iako je to tuđe donedavno bilo naše. Ne dam sebi, a ne bi htio sugerirati ni Vama, da Vas obuzme bilo koji vid mržnje, jer mi to ne baštinimo od predaka pa nam nije usađeno u gene.
Ova i ovakva pisanja, na web stranicama su novijeg datuma, dakle ništa od onog da je Povijest učiteljica života, jer ovo je samo nastavak velikog projekta SANU (Srpska akademija nauke i umetnosti) kojeg su «sanjali»!

Ja ću pokušati ovdje navesti nekoliko situacija koje ne mogu jednostavno «prežvakati», a to su: tvrdnja da su se u Pičetama pored crkve sahranjivali pravoslavci. Jesu sahranjeni, ali ne kao stanovnici toga zaseoka ili okolnih mjesta, već kao «komiti» s Graba, Uvjeće i Kremenog Dola, koji su pljačkali i ubijali po tom dijelu Konavala, dok nisu sačekani u zasjedi i u vatrenom okršaju pobijeni. Kako ih nitko od njihovih nije došao preuzeti, nakon nekog vremena su tu van crkvenog okružja i pokopani.(Sahraniti mrtve)! A navedeni komiti su prema mom saznanju bili Vukan Injić i Nikola Brnjoš iz Kremenog Dola, braća Mitar i Lazar Šupljoglav sa Uvjeće, te Vojo i Dušan Ratković iz sela Željeva ??, dakle svi iz istočne Hercegovine, koji su takoreći dolazili nekad redovito u Konavle.

Drugi slučaj koji se veže za crkvu Sv. Đurđa u Cavtatu, nije ni približno točno da je ta kapelica srpska crkva, a to da su se tu sahranjivali Srbi između dva rata stoji, jer su i džandari i filanci za vrijeme kraljevine Jugoslavije bili po nacionalnosti uglavnom Srbi ( pa pobogu trebalo ih je negdje i sahraniti), inače to je oduvijek bilo groblje došljaka koji nisu bili iz ovoga kraja.

U konačnici na sve njihove tenzije i pretenzije prema konavoskim i inim teritorijima, odgovaram sa stihovima pjesme koju sam nekad davno slušao kao dijete uz ognjište, doduše dali sam je ja dobro prenio, ne mogu tvrditi, ali bit je ostala ista. Srbija kao Nokia-što novija to manja!

O ponoći, gluho doba
car se Dušan diže iz groba,
strese sa sebe prah umrli
koji nije bio vrli
pa doziva bijelu vilu
posestrimu nekad milu
daj me provedi bijela vilo
da obiđem carstvo svoje.
Uhvati ga bijela vila
i prošeta oko rake
pa mu kaže bijela vila
obiđosmo carstvo tvoje
sve ostalo propalo je!