Veliki uspjeh Rokaj festa

Zapravo, moglo bi se reći kako je Rokaj fest bio izuzetno uspješan iako nije imao niti jednog pravog headlinera. U low-budget indie-rock, punk & new wave koncepciji bilo je i pogodaka i podbačaja, ali ugodna atmosfera je, zahvaljujući mladoj publici, sinergiji pametno raspoređenih manje poznatih inozemnih i domaćih izvođača čije pjesme znamo naizust bila najrokerskija i najfestivalskija od sva tri ovogodišnja velika open-air rock festivala.

U petak su Datsuns ostavili dojam čvrstog hard rock benda na tragu estetike Led Zeppelina, ali gdje su hitovi? Wire su odsvirali moderan post-punk set, a projekt Ede Maajke i Damira Avdića - Trnokop - mogao bi postati balkanskom verzijom Rage Against The Machine. Vatra energična, Pipsi svirali hitove.

U subotu smo umirali od smijeha na duhovit nastup američkog hardcore punk benda Dwarves, no Lemonheads su tek na trenutke zabljesnuli college-rock sjajem iz prve polovine 90-ih. Ramirez solidni, a fino pogođen art-rock nastup Urbana & 4 magičan. U ovome desetljeću bio je to jedan od najboljih koncerata nekog domaćeg izvođača.

Partibrejkers su u poluotvorenom šatoru (pametno, nije bilo vruće) oko kojeg se do pola dva u noći tiskala masa ljudi, doveli atmosferu do usijanja i bakljade, a u nedjelju, u istome šatoru, Godfathers im nisu nisu bili ni sjena, iako stil temelje na sličnom derivatu rhythm & bluesa i punk-rocka. These New Puritans ničime nisu opravdali hvalu britanskih medija, a ni jazz-folk-funk koktel Ramba Amadeusa nije bio naročito zanimljiv.

No, zato su The Fall, iako je ovo bog te pitaj koja postava benda, bili izvrsni, a Mark E. Smith s gardom, gestama i artikulacijom svadljive “vinske mušice” neodoljiv. Naravno, sve bi palo u vodu da njegov post-punk bend nije nabrijan do perfekcije i da taj cinični “pijanac” nije jedan od najvećih živućih rock-pjesnika i komentatora britanske svakodnevice još od 1977.

Pitanje je kako i koliko dugo Rokaj fest može funkcionirati na ovakvoj financijskoj računici, no čini se da su organizatori, na čelu sa zagrebačkim glazbenikom Markom Pericom, koncepcijom od tridesetak bendova za manje od sto kuna (Tele 2 bonova) osvojili mladu publiku. Načuo sam da se Zoran Marić, organizator u nemogućim vremenskim uvjetima maestralno organiziranog Vip INmusic festivala, žali kako Rokaj fest dampingira cijenu festivalske ulaznice, odnosno dijeli ih besplatno.

Donekle je u pravu, ali samo donekle. Dugoročno nije dobro navikavati publiku na (nerealno) jeftine ulaznice, ali Rokaj fest uspio je privući mnogo mlade publike na indie-rock program, a takva je edukacija i “izgradnja rokerske baze” u zemlji Thompsona, Severine i turbo-folka vrlo bitna jer za koju godinu ta će publika moći platiti skuplje programe.

Usto, ovime se koncepcije Vip Inmusica i Rokaj festa ne preklapaju što je dobro, a ostaje nam vidjeti kako će se idućeg ljeta pozicionirati Radar koji je ljetos ipak bio više Dylanov koncert s popratnim bendovima, a manje rock-festival.

Možda će se organizatori tri spomenuta festivala i javno sporiti tko je prodao više ulaznica, ali nitko ne bi trebao biti nezadovoljan. Sva tri velika hrvatska open-air rock festivala bila su odlično posjećena i na njima smo vidjeli atraktivna imena poput Dylana, Cavea, Manicsa, Prodigy i The Fall te niz sjajnih inozemnih i domaćih rock i world music nastupa.

Izvjesno je da će na duži rok barem dva od ova tri festivala opstati, a već je sad sigurno da ćemo idućeg ljeta uživati u open-air rock-aktivnostima. Jedino bi trebalo pripaziti da se koncertna ponuda ne svede samo na festivale i period od svibnja do srpnja, pa da zbog “festivalizacije rock-kulture” izgubimo cjelovitost klupske i dvoranske koncertne sezone.

{mosgoogle}