 Pričao mi je moj dobri poznanik Mato, kao uvod u svoju priču, da su pred 30-40 godina, na konavoskim brdima lovci po mjesecu gonili vuka. Njih četiri-pet napokon ga stjeraše uz veliku stijenu. Psi su lajali ne usuđujući se približiti nesretnoj zvijeri što je tulila u stupici. Kad pristigoše lovci, još dok su namještali puške, sjena oblaka mače se s uštapa a zvijer obasjana srebrenim sjajem stade progovarati nešto na ljudskom jeziku, ali nekom grgoljavom i nepoznatom, zasigurno negromantskom jeziku. Tad zatutnji iz zemlje, zatrese se brdo i otvori se velika stijena u kojoj nestane vuka. Već za tren stijena se zatvori i sve bijaše kao i prije, osim što je nestalo vuka koji progovara ljudskim jezikom...
Tu bi priča završila i prešla u lokalnu legendu da među lovcima nije bio i glavni hajkač na vukove, zagriženi onoratni prvoborac i partijski funkcioner, kojemu su još dok je bio u partizanima vukovi pojeli i večeru i drugove a on se spasio trodnevnim boravkom na tanahnoj bosanskoj bukvi. Kad je završio jedan svoj rat i zauzeo važnije mjesto u onomadnoj ljestvici vlasti, ovaj se čovjek zakunuo na sve svoje ideale da će vijati svakoga vuka, da će ih pobiti sve puškom kako se i ništi smrtni neprijatelj. Njega ovaj nadnaravni slučaj nije mogao omest, dok je gledao kako se stijena zatvara i bezuspješno pucao u tvrdi kamen znao je, da je u ovoj zvijeri što se unutra sakrila, sam korijen Zla iz kojeg je niklo sve ono što je on već dugi niz godina sa svojim snajperom ništio poput korova.
Poslovično je iskoristio svoj položaj te doveo građevinsko poduzeće iz Dubrovnika da kopa brdo na mjestu gdje je vuk umakao lovcima a sve pod izlikom da se otvara kamenolom što će poslužiti kao baza za novi i široki put što će bolje povezivati sela.
Kad su radnici izbušili rupe i eksplozivom raznijeli stijenu, iza nje je opet bio ljuti konavoski krš. Stari se partijaš nije dao smest: naredio je radnicima da prekopaju i miniraju sve u krugu od pedeset metara.
-Stotinu metara ukrug ako bude trebalo! –bio je izričit.
Tih su dana detonacije i režanje teških strojeva tresli starim brdima, tako da se uznemirila i vojska u obližnjem trebinjskom kraju. Funkcioner je svaki dan postajao sve opsjednutiji. Nakon sedam dana već je upravljao s bagerom, te bi, kad bi radnici otišli s posla, sam, do dugo u noć lomio stijenu s pikamerom ili bušio rupe za nove mine.
-Zaludu si se zavukao! –vikao bi u gluho brdo.
-Jeb'o sam ti majku kad te nađem! Jedne su noći, malo prije jutra, nakon što je cijelu noć tukao s pikamerom i ispalio dvije salve mina, pred brdo došla ambulantna kola, auto milicije i još jedan crni mercedes s agentima u civilu.
Seljaci, koje je cjelonoćna buka i detonacije privukla, svjedoče ovom događaju što je pažljivo zataškan. Glasine, što ih je kasnije pustila vlast da se ugnijezde u nemirnim dušama tvrde ovi svjedoci, su čista obmana, ali se istina i dan danas, iako su se i vremena i vlasti promijenile, priča samo u četiri oka.
Službeno se ništa nije dogodilo: partizanski prvoborac i partijski funkcioner umro je u bolnici, jednoj od onih vojno medicinskih, nakon kratke i teške bolesti. Službeno je organiziran i sprovod, jedan od većih u to doba. U službenim spisima nema ni traga riječi „vuk“, ili bilo čemu neobičnome, radilo se samo o iskopu za potrebe brdske ceste koji je zbog tvrdoće stijene zatvoren. Službeno, ovaj slučaj nije postojao, tako da nije ni mogao biti zatvoren.
Neslužbeno, ako se jednom zgodom nađeš oči u oči s nekim od nekoliko svjedoka i ako te ovaj dobro poznaje i ako ste cijelu noć pili rujno vino, pred zoru će ti, samo ako ste pili u njegovom domu tako da on ne mora nigdje izlaziti, kad svi njegovi pozaspu, ispričati ono što se te noći zaista dogodilo.
Ja sam se našao sa, nazvat ću ga ovdje Matom D. iz sela u brdima, iz razumnih razloga ga ne mogu identificirati.
Dugo smo se poznavali, dugo je trebalo dok mi je ispričao ovu priču. Kunuo se na jedinoga sina da je sve ovo živa istina.
Dakle, Kad su prišli blizu bagera, i kad su ga uzalud dozivali, vidješe da ih ne primjećuje. S neba je grijao pun mjesec a on je bio u sjeni pod krovom bagera, zaokupljen lupanjem pneumatskog čekića po stijeni. Tek kad je jedan od udbaša upalio snažnu ručnu lampu i okrenuo je k njemu, ovaj se izmakao zaklanjajući oči. Tad se bager ugasio a oni se počeše penjati k njemu što se sklupčao za komandama. Tad su vidjeli da se promijenio i dovikivahu ovima dolje što vide. Vikaše, u panici, da mu je odjeća rastrgana, da je sav maljav i crn i da umjesto lica ima vučju njušku i da nit reži nit govori već grgolja i hropće nekim nepoznatim jezikom (negromantskim reći će ti svjedok).
Udbaši i milicajci, budući ih je bilo šest oko njega, odbacivši prvi val straha baciše se na njega a on ih sve s dva zamaha porazbaca okolo, silno arlaukne i skoči s bagera prema stijeni te stade urlati na mjesec. Tad netko vikne: „Pucaj!“ i oni, svi kao jedan povadiše pištolje i zapucaše. Pucali su dugo, sve dok su imali metaka. Dim od ispaljenja stvorio je izmaglicu tako da su zadnje metke ispalili u sjenu koju su još nadzirali pred sobom.
Tad se je zvijer okrenula, ne prema njima koji su već počeli bježati, već prema stijenama gdje se, svjedočio je Mato kunući se na jedinoga sina (a odnedavna na sina i oba unuka) otvorilo brdo uz silni tutanj, kao da se otvaraju vrata paklena.
Trčeći i režeći, kao luda od sreće, zvijer se zaleti u brdo i nestane u procjepu što se odmah za njom zatvorio.
Udbaši se, nakon što su se sabrali i sakupljali nešto po zemlji oko bagera okupe oko milicajaca, vozača hitne i doktora te su ih nešto kratko i oštro uvjeravali, našto su ovi pokorno klimali glavom već načeti od viđena užasa. Potom se pokrcaše u auta i odoše nazad.
U zoru se mjesec povukao a Mato i ono nekoliko seljaka što su bili skriveni u šumarku, iziđoše polako i približiše se iskopu. Bager je još pucketao ugašen i hladio se na svježem zraku zore. Nigdje po tlu nije bilo traga krvi, također su i čahure bile odnešene, sve osim jedne koju je Mato našao uglavljenu u procjepu i koju pokaže kad priča ovu priču. Stijena u kojoj je nestalo vukodlaka bila je ista kao i sve druge: velika i nepomična i bez naznake da bi se mogla rastvoriti. Mato se jedini usudio prići do same stijene.
-Nešto me uvatilo –pričao mi je –ma osjetio sam da moram stavit ruke na kam i naslonit uvo. I zatvorit oči! I tad sam, moj prijatelju svijeh prijatelja, čuo!
Ono što je tad čuo ne zna opisati, kaže da je to bio kraj nečega, neke strašne i lijepe pjesme, što je odmicala i nestala u dubinama brda.
Osim što samo ponekad, za uštapa, ne može zaspati, i straha što ga osjeti kad se pričom vrati u onaj čas, Mato od ovoga događaja nema vidljivih posljedica. Nekoliko godina kasnije se oženio, dobio kćeri i sina, prošao kroz rat, doživio mirovinu i unuke. Sin, na koga se on rado zakune, se dobro snašao u nadošlim vremenima: nakon što je izučio zanat i odradio nekoliko godina za druge privatnike, otvorio je uspješnu firmu specijaliziranu za građevinske iskope.
KRAJ
Šaljite nam vaše vijesti, priče, slike i video snimke na
Ova e-mail adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili JavaScript
! Najbolje dobijaju nagradu, najbolje objavljivamo!
|
Maškare ća mogu maškare, komentirajte 
RSS feed Comments
