With or without you

---

Ponekad se čini da je glazba svuda oko mene. Čujem je u ovim ritmičkim udarcima po tipkovnici... Čujem je u struganju olovke po papiru... I u kišnim kapima koje zimi udaraju po mom prozoru. Možda je to rezultat moje glazbene naobrazbe,  možda načina na koji sam odgojena,  a možda i zbog bunta koji me prati cijeli život...

Kad sam bila jako mala, željela sam da mi tata kupi klavir. Pravi, veliki, koncertni klavir. Moji su to protumačili kao «Evo je! Buduća glazbenica!» Ćaća je sjao. Did je pjevao, a mater i baba su negodovale. U mojoj se obitelji uvijek nekako vodio rat muške strane (ćaće, dida i brata kojeg se nikad ništa nije pitalo) i ženske strane (babe i mame). Moju odluku da počnem svirat, one su protumačile kao njihovu pobjedu u toj bitci. Kako sam rasla klavir mi se uvukao pod kožu, ali naučivši ga svirat nisam ni znala ni mogla stat. Malo, pomalo... glazba se pretvorila u strast. Učitelj klavira mi je davao samo partiture za Čajkovskog, Beethovena, Mozarta... Ono što mi je odgoj usadio bio je čisti stari rock.

Did je štovao Elvisa, Barry White-a, Joe Cockera, a poslije i Azru. Ćaća je dizao u zvijezde grupe: Queen, The Clash, The Cure, U2, BeeGees, Azra, Haustor, Indexi, Blondie... Naučili su me raspravljat o tekstovima, analizirat, slušat i najvažnije – osjetit. Izoštrila sam sluh da sam mogla odsvirat po sluhu većinu omiljenih pjesama. Tako sam trošila sate, dane i tjedne.

Danas sam ponosna na svaki instrument koji znam svirat, svaku notu koju mogu otpjevat, svaku ljestvicu koju sam naučila... Danas sam ponosna na sebe!

Upravo iz tih razloga mi je nije nimalo drago u što se glazba pretvorila. Jednom rječju – cajke.

Ok, možda među vama koji ovo čitate ima onih koji slušaju To. I ja vas poštujem. Stvarno jesam! Ali morat ćemo se složit da to nije umjetnost. To je cviljenje, drmanje i nabrajanje. Mislim, pazite – žena stoji na pozornici (najčešće – šanku) i cvili kako će prerezat žile sebi, njemu ili nekoj trećoj. TO nije umjetnost. Bar po meni.

I ne, ovo ne piše neka ogorčena žena od 40 godina nego obična cura od 18 koja je u ovom trenutku jako zahvalna učitelju klavira, ćaći i didu što su potaknuli i podržali moju spremnost da upoznam glazbu u svom pravom obliku.

Evo, baš ovih dana sam naletjela na jedan relativno novi bend (barem meni) – The Kooks. Svidjeli su mi se pa vam toplo preporučujem da ih preslušate.

Moj Top 5 bi glasio:

1. Azra – jedna jedina. Neponovljiva. Na čelu s Štulićem koji se iskazao kao veliki filozof i vješto zapakirao svoje misli u note i teskt. Skidam mu kapu.

2. Joe Cocker – Mislim da tu ne trebam puno govorit. Biser.

3. Rolling Stones – Oni su više od benda. Nadvladali čar vremena i pokazali da je ono što oni stvaraju umjetnost.

4. U2 – Tekst pjesama sve govori. Posebni.

5. Pearl Jam, Oasis, Blondie – Razbijaju monotoniju i  uljepšavaju dane.

Smatram da bi svaki čovjek trebao upoznat pravu čar glazbe. Početi od klasike, ali preslušati sve i naći se. Nije bitno slušate li punk, rock, techno ili pop... Bitno je da ta glazba obilježava Vas. Da Vam uljepša dan i pruži potporu.  Ostanite svoji i zapamtite:

«Remember that you perfect, God makes no mistakes!» (By U2)