Buddy Guy

Pravim imenom George Guy, rođen 30. srpnja 1936. u Lettsworthu, Louisiana, SAD. Odrastao na plantaži pamuka kao i većina velikih bluesera rođenih prije početka Drugog svjetskog rata, morao se nositi sa teškoćama prouzrokovanih apartheidom. Prvu „gitaru“, doduše dvožičanu, dobija već sa sedam godina. Na istoj je mogao vježbati prve akorde subotom popodne i nedjeljom kada je bio gotov s radom na plantaži. Međutim, Buddy se ozbiljnije glazbom počinje baviti kao tinejdžer nadahnut Lihtnin’ Slimom i Guitar Slimom, a 1957. iz Louisiane seli u Chicago, opet kao i većina drugih bluesera, gdje godinama pokušava proboj na blues sceni. U Chicagu je samo želio gledati  i slušati starije bluesere poput Howlin’ Wolfa, Muddy Watersa i Little Waltera i svirati blues na način na koji ga oni sviraju. Zapazio ga je Willie Dixon, možda najveći basista i tekstopisac u povijesti bluesa, i preporučio Leonardu Chessu, vlasniku istoimene ugledne blues etikete.

Uskoro je Buddy postao kućni glazbenik Chessa sudjelujući na brojnim snimkama mnogih velikana bluesa. Samostalnu karijeru gitarista i pjevača izgradio je, pak, na etiketi Vanguarda, za koju snima iznimne „A Man And The Blues“ 1968. i 1972. „Hold That Plane“- po sudu kritike njegov najbolji album. Neki, pak, od njegovih najboljih projekata – poput „Drinki’ TNT ’N’ Smokin’ Dynamite“ i „Play The Blues“ – plod su suradnje sa sviračem usne harmonike Juniorom Wellsom. Također su bile poznate i njegove brojne suradnje s rock glazbenicima. Po mom skromnom mišljenju najbolji album snima 1979.  pod imenom „Stone Crazy!“, na kojem između ostalih aktera drugu gitaru svira njegov manje poznati brat Phil. Albumom prevladavaju blues skladbe koje demonstriraju Buddyjev emocionalni gitarski i vokalni iskaz.Buddy Guy, slicno John Lee Hookeru, do šire je publike i većih naklada došao tek u devedesetima. Primjerice, „Damn Right I Got The Blues“ iz 1991. bio je album velikog povratka kao posljedica promjene ukusa masovne publike i obnove interesa za blues, a komercijalnom uspjehu kumovale su suradnje s Ericom Claptonom, Jeffom Beckom i Markom Knopflerom. „Feels Like Rain“ se ističe s vrsnim Guyevim obradama standarda koje potpisuju Muddy Waters, James Brown i Marvin Gaye... te ponovno uz „malu pomoć velikih prijatelja“ poput Bonnie Raitt i Johna Mayalla. „Slippin’ In“ bio je treći album superiorne povratničke trilogije koja se može usporediti s Hookerovom diskografijom u devedesetima.

{mosgoogle} 

 Naširoko je poznat po svojoj personaliziranoj crnoj na bijele točkice Fender Buddy Guy Signature Stratocaster gitari. Buddy Guy posjeduje jako senzibilan tenor koji je u kombinaciji s gitarom koja „plače“ utjecao na cijeli niz blues i rock glazbenika kao što su Eric Clapton, Jimi Hendrix, Stevie Ray Vaughan te mnoge druge. Eric Clapton je jednom prilikom izjavio: „On je bio za mene što Elvis vjerojatno za ostale ljude... Moj put je bio određen, a on je bio moj vodič.“ „Bez Buddy Guya ne bi bilo Stevie Ray Vaughana“- to je izrekao potonji mislivši pritom na Buddya kao na most koji spaja pionire Čikaskog električnog bluesa Muddy Watersa i Howlin’ Wolfa s glazbenicima kao što su Eric Clapton, Jeff Beck, Jimi Hendrix, Jimmy Page, te njega samog. SRV nastavlja: „On može svirati tiše od bilo koga ili pak, divljije i glasnije od bilo koga.“

 
Buddy Guy je primljen u Blues Hall of Fame i Rock and Roll Hall of Fame, osvojio je pet Grammyja, te dvadeset tri W. C. Handy priznanja. Za one koji ne znaju W. C. Handy priznanje je najcjenjenije blues priznanje koje nosi ime po ocu bluesa W. C. Handyju. Buddy je otac rapperice Shawnne. I za kraj, Buddy sa sedamdesetjednom godinom na plećima još uvijek  nastupa po koncertima i nastupat će vjerujem kao i svaki pravi blueser do kraja života; izdaje nove albume... Samo i njega je vrijeme pregazilo, kao i kolegu mu Johnnyja Wintera. Nema u njima one eksplozivnosti pri „poljupcu“ s gitarom, mekoća je ostala, virtuoznost opala. Inače, Buddy je u mlađim danima bio poznat po svojoj ekstravagantnosti, svirao je gitaru s palicama za bubnjeve... Sad više toga nema. S godinama je sve iščezlo...

by Emmet Ray