Anarhisti svih zemalja uozbiljite se!

Danas sam prvi put u životu čuo za riječ blog. Kako sam napredan po prirodi već sam sve to skužio i otvorio jedan. Na ovom blogu biti će mnogo raznolikih tema koje će uključivati strip (ne one retardirane super junake, već prave dečke. Čekaj malo kad bolje razmislim uopće neću pisati o stripu, jer o njemu nemam pojma) , film (posebno akciju 80-tih, po meni najplodnije razdoblje starog dobrog Hollywooda) , muziku i to je to, ne treba pretjerivati. Kako bi rekao Đelo Hađiselimović: "Teško je odabrati zanimljive teme", ali dati ću sve od sebe tako mi mog čukundede vrača, da pokušam zabaviti i ne bježeći od teškog bremena odgovornosti, educirati svoje napaćene istomišljenike anarhiste. Malo nas je, ali smo za qurac. Držite se i ne pokoravajte se nikome osim šefu na poslu, jebeš ga takva su vremena došla za nas mlade buntovnike u naponu snage i mi trebamo od nečega živjeti. Sad se sigurno pitate kakav sam ja to anarhist koji vam savjetuje da budete pokorni pred šefom, e pa slušajte ovu poučnu priču.

Prije par dana sjedio sam na kavi sa svojim dobrim drugom Bakunjinom (starim ekspertom na području anarhizma) , ja ga od milja zovem Baki. Kažem ja njemu: "Slušaj Baki, ja sam pravi anarhist. Nemam osobnu, nemam zdravstveno, nemam mirovinsko, nisam zaposlen i nemam nikakav izvor prihoda, a san mi je zapaliti par zgrada i odležati koju godinicu zbog uništavanja sredstava za proizvodnju u privatnom vlasništvu." Sav zajapuren i gotovo u stanju ekstaze nastavljam: "Moj humani svjetonazor ne dopušta mi da sjedim skrštenih ruku i gledam iz prikrajka kako se gadovi bogate jašući na grbači nemoćnog naroda". Ovdje već polako počinjem gubiti kompas, lijeva mi ruka vitla po zraku tražeći žrtvu na kojoj će iskaliti svoj pravednički gnjev, dok desna ruka baš ništa ne radi, kako i priliči desnici vatrenog ljevičara. Proključala crvena krv koja ključa u najtamnijim zakutcima mog mozga šalje impulse u usnu šupljinu iz koje se gromoglasno prolama: "ANARHIJA, ANARHIJA! SMRT KAPITALIZMU, SMRT IZRABLJIVAČIMA!"

Još bih ja unedogled tako da me Baki nije smireno upozorio da u kafiću ima malih limača koji samo što nisu proplakali, a njihove me mame kao svakog pravog revolucionara streljaju, pogledima. Lagano se vraćam sa imaginarnih barikada u stvarnost i samozadovoljan svojim nastupom očekujem odgovor starijeg i iskusnijeg druga. Baki pali cigaretu, polako je prinosi ustima, povlaći i otpuhuje dim, te smirenim glasom kaže: "Dobro dečko, daj se uozbilji".