Invasion USA |
| Autor Mokowski // Četvrtak, 28 Veljača 2008 12:40 | |||
|
Bilo je ljeto gospodnje 1985. Jedna od najsjajnijih godina našeg pokreta. Borci svih zemalja, ujedinjeni pod vodstvom legendarnog Mikhaila Rostova, vođeni iskljućivo ljubavlju prema slobodi i ravnopravnosti svih ljudi na našoj porobljenoj planeti, izveli su blitzkrieg udar na bastion svjetskog imperijalizma i kapitalizma, Ameriku. Bile su to godine rigidne diktature, u kojima je američki narod trpio strašan teror od strane bivšeg poludjelog hollywoodskog glumca Ronalda Reagana. Njegova diktatura uništavala je svaki oblik slobodnog mišljenja i otpora unutar Amerike, ali nije računao da postoje ljudi koji su spremni dati svoj život za slobodu, ti ljudi zovu se „ANARHISTI“. Iskrcavanje boraca izvršeno je u ranu zoru, na plažama američke savezne države Floride. Stotine dobrovoljaca naoružanih samo dobrom voljom i pokojom puškom, krenuli su u izvršenje ove plemenite misije. Glomazni američki vojni aparat nije bio spreman na borbu protiv malih gerilskih formacija, anarhističke jedinice brzo su prodirale u unutrašnjost Floride. Redom su napadana najopasnija uporišta kapitalističkog društva. Crkve, u kojima se ljude cijepi protiv svakog oblika humanosti i obučava za borbu protiv svih oblika ljevičarstva. Predgrađa, nastanjena najopasnijim tajnim agentima. Školski autobus prepun budućih američkih vojnika, koji za vrijeme vožnje pjevaju militantnu himnu „Row,row,row your boat“. Naši dečki su bili spremni na sve, osim na jednu malu mobilnu američku jedinicu, koja se sastojala od jednog čovjeka, po imenu Matt Hunter. Hunter (što u prijevodu znači lovac) je uništavao gerilske trupe po istom principu po kojem su gerilci uništavali američku vojsku, brzim i iznenadnim napadima. Pokazalo se da gerilske trupe sastavljene od pet-šest ljudi jednostavno nisu dovoljno učinkovite u borbi protiv jednog komandosa. Jedan za drugim padali su najbolji momci koje je pokret ikada dao, umirali su dostojanstveno i sa pjesmom na usnama, kao što i priliči nesebičnim mladim ljudima kojima je jedini smisao života sloboda i jednakost svih ljudi na ovome svijetu. Nakon duge i bespoštedne borbe, preživjeli anarhisti zajedno sa najhrabrijim od hrabrih drugom Rostovom, stjerani su u jednu zgradu u centru Miamia. Tu je većina zarobljena od strane američke vojske, koja se uz pomoć Huntera uspjela konsolidirati. Jedini koji se nije predao bio je hrabri drug Rostov. U velikom okršaju koji je uslijedio i koji će se prepričavati iz generacije u generaciju, Rostov je ostao bez raketa u svojoj bazuci, takav razvoj situacije iskoristio je Hunter i sa zadnjom raketom koja mu je ostala u bazuci raznio u komadiće druga Rostova. Amerikanci su dobili bitku, ali da li su taj dan oni uistinu bili stvarni pobjednici? Moje je mišljenje da nisu, jer taj dan je pokazao da postoje ljudi nesalomljiva duha i čelične volje, koji su spremni na najveću žrtvu koju pojedinac može dati u borbi protiv tiranije, svoj goli život. Skoro da zaboravim zašto vam sve ovo pričam. Moj drug Baki bio je jedan od sudionika ovog samoubilačkog pothvata. Srećom uspio je izbjeći zarobljavanje i uz pomoć nekolicine američkih rodoljuda koji nisu bili odani Reganovom režimu uspio se inkognito brodom prebaciti iz Amerike u Francusku, iz Francuske natrag u Hrvatsku. Jednom zgodom sam ga pitao o tome, iako znam da ne voli puno pričati i da mu ta tema peče dušu. Pitanje sam postavio ovako: “Reci mi Baki, kakav je osjećaj biti sudionikom najveličanstvenijeg pothvata u modernoj povijesti?“ Nastavio sam oprezno sa drugim pitanjem, primječujući kako mu se lice lagano razvlači u bolnu grimasu punu uspomena na taj teški period njegova života. “Kakav je osjećaj biti jedan od rijetkih, koji je svojim akcijama hrabro prkoseći tokovima vremena pokušao promijeniti stvari nabolje?“. Baki pali cigaretu, polako je prinosi ustima, povlači i otpuhuje dim, te smirenim glasom kaže: “Dobro dečko, daj se smiri, to je samo film".
|
|||
| Ažurirano Ponedjeljak, 03 Ožujak 2008 12:53 |
