 Kad su Lasići kuću gradili, ogradili su je dosta veliku sa sedam prozora - tu u Dunavama. Za to su čuli njegovi gospari Škatići iz Dubrovnika. Pozvali su Lasića i pitali ga zašto je on ogradio kuću toliko veliku bez njihova pitanja na njihovu zemljištu. On im je odgovorio da se je podigla i familija malo viša, zato je morao kuću graditi. Onda su veliki datak nastavili na Lasića. Ali sin Božur se podigao i nosio sve oružje što imo, otišao je u Škatića vrt, iso se u jedan čempres koji je bio prema punjestri i gledo je kako će kojega viđeti od tijeh vlastelina Škatića...
Jedan je naišao, a on je iz dževerdala zapalio i digao mu klobuk s glave. Vlastelin je pao, a Božur je niza čempres sašao, misleći da ga je ubio, pa pobjego u Trebinje - tu mu nije mogo niko ništa, to je bilo tursko. Iza toga Lasićima nije bilo tega velikoga datka, a Božur je bio bačen kao hajduk. Iz Trebinja bi salazio pod krijući doje i pjačko vlastelu ko mu je bio što na zubu i davao sirotinji. Iz Trebinja bi pošo nekomu Babiću na kumstvo da mu krsti dijete, i tamo je na Božju vjeru i kumovsku riječ izdan i poginuo 1840 godine.
Ovo je jedna inačica pjesme o Božuru, drugu ću Vam vremenom predstavit
Bijela je pokliknula vila
sa Kruševa brda visokoga
pa mi zove novskoga serdara:
»U 'boga ti, od Novog serdare,
a ti spavaš a abera nemaš!
Dvije su ti zmije upanule
u Kruševo u polje široko,
u bijelu kulu Babićevu:
jedna zmija Lasiću Božure,
a drugo je Milkoviću Luka
Ti pobuni po Novom bandure
i urani u polje Kruševo
prije zore i bijela danka,
Božova će zakukati majka;
njegove su puške otrovane,
er su one uljem nalivene
da ne mogu vatru sastaviti,
pa ćeš njega živa uvatiti.«
Kad to čuje od Novog serdare,
on imade arambašu svoga
po imenu Terzić Mafijaša,
preda se ga dozivlje serdare:
»Ajde, Mato, na sela Mokrine
a na kulu Lazarević Jova,
nek pokupi mokrinske bandure
nek me čeka u polju Mokrinu,
u Mokrinu polju širokome
na dva sata prije bijela dana;
a ti, Mato, ajde po Novome
i sakupi po Novom bandure;
da ste k meni do bijele kule!«
Kada Mato razumi serdara
pa potrča u selo Mokrine
a do kule Lazarević Jova,
pa sve Jovu po istini kaže:
»Pozdravi te od Novog serdare
da pokupiš Mokrinske bandure,
da nas čekaš usred polja ramna,
usred ramna polja mokrinskoga
na dva sata prije bijela dana;
dobra lova ulovit imamo.
A ja idem po Novome gradu
sakupljati novljanske bandure;
a kad bude na iskupu vojska
eto ti nas k tebi u Mokrine;«
Ode Mato po Novome gradu
te mu trista on iskupi druga,
pa k serdaru do bijele kule.
Otole se serdar podignuo
put Mokrinâ sela malenoga;
'tu ga čeka Lazarević Jova
su njegovom silom od bandura.
Otole se vojska podignula
pak mi idu u Polje kruševsko
okoliše prebijelu kulu
Babićevu, ostala mu pusta!
U njoj ti je Lasicu Božure
a do njega Luka Milkoviću.
Tu serdare s vojskom počinuo
dok bijela zora započela;
tada viknu od Novog serdare,
viknu glasom što mu grlo dava,
i dozivlje Lasića Božura:
»Dobro jutro, Lasiću Božure
Ali njemu Božo odgovara:
Nije mu dobro koga jutros zoveš.«
Govori mu od Novog serdare:
"A ne boj se, Lasiću Božure!
Božiju ti ja zadavam vjeru
da ti niko ništa učinit neće,
vet se predaj ćesaru u ruke!
Da si vila, pa da imaš krila,
ti nam jutros polećeti nećeš.«
Odgovara Lasiću Božure:
»Vala tebi, koji jutros zoveš
i ćesaru mladome vladaru!
Ja sam bogu tvrdu vjeru dao
da ću prije izgubiti glavu,
nego živ se predati u ruku .
pa te ruke a ma čije bile.«
Tu je riječ Božo ispustio,
uto puklo pet stotin' pušaka
od naredbe novskoga serdara
a u pustu kulu Babićevu.
Kad to čuje Lasiću Božure,
tad je dugu pušku privatio,
na puški je gvožđa razmaknuo
i niz pušku ugleda serdara:
odistine pogubit ga ćaše,
ali pusta puška otrovana,
gvožđa su mu uljem nalivena;
kum je njemu pušku otrovao,
pňprla ga vjera i kumovstvo!
Kad to vide Lasiću Božure,
da su njemu puške otrovane,
vidi Božo đe će poginuti,
pa mi zove Luku Milkovića:
»Bogom brate Luka Milkoviću.
eto vidiš očima tvojijem
Što je meni kume uradio.
Tebi nije za prešu ginuti,
vet se predaj u careve ruke,
pa ti gledaj kako ću poginut,
oću li se, brate, osvetiti
Pozdravi mi braću i rođake, l
i ostale po selu jarane;
nek me braća a osvete jadna!
Pozdravi mi po selu đevojke,
nek za dušu meni boga mole!«
Tad izlazi Luka Milkoviću...
Ujtiše ga od Novog banduri,
pa ga biju zjalom od pušaka,
i nagone Milkovića Luku
da on valja prebijelu kulu.
Al je kula slamom pokrivena,
lasno ti je razvaliti bilo.
Al još Božur imade oružja,
što ga junak svuj nosi uza se;
dvije puške za pasom mu bile,
puške dvije obje kuburlije,
one su mu dvije vjerne druge,
ili spava da boravi sanak,
ili hoda da provede danak,
one su mu vazda za svilajem,
one su mu vazda te sigurne,
obje dobre, obje pouzdane;
pa kad viđe Milkovića Luku
'đe mu bjelu razvalio kulu,
pa ga zove Lasiću Božure:
«Đe si. Luka, nevijerni druže?
Što mi bijelu razvaljivaš kulu,
a otvaraš dušmaninu vrata,
a da bi me uvatio živa
Ubit ću te, vjera ti je tvrda!«
Malu ti je pušku izvadio,
na njojzi je vatru načinio,
i obrani Luku Milkovića.
A kad Luka rane dopanuo,
tada viknu Milkoviću Luka,
viknu bolan što ga grlo dava,
i on zove od Novog serdara:
«Gospodare od Novog serdare,
ja ti više valjat kulu neću!
Ubit će me Lasiću Božure!
Er imadem braće i rođaka,
pa će sva zla panut u Konavle:
Milkovići ubi će Lasiće,
a Lasići ubit Milkoviće ,
oće krvca panuti velika,
stoga neću da ti valjam kulu.«
Tad skočila sila od bandura
I 'đeno je Luka valjo kulu,
onđe ti je puška pogodila,
udarila Lasića Božura
u usnicu u brka žutoga,
u brk mu je zrno udarilo,
na perčin je straga izlazilo;
pade tada Lasiću Božure ...
A zavika jedan od bandura:
»Ubio sam Lasića Božura!«
Tad veselje serdar učinio...
Ali Božo nije poginuo,
vet se opet na noge dignuo,
iž ćesica fišeke vadio,
pa na ruku praha istresuje,
pa se prahom zalaže onijem;
a u ploski imade rakije,
pa žeženom zalijeva rakijom;
pa tad viknu iza svega glasa,
i od kule otvorio vrata,
dugu mi je pušku izmetnuo,
izmetnuo na rosnu livadu:
»Pogledajte duge puške moje!
A kakva je vjera u 'rišćana,
na kumostvu što učini kume!«
Tad u ruku noža privatio,
pa zavika grlom iza glasa:
»Koji će se dobar junak naći
da će mene čekat na megdanu,
nasred polja pusta Kruševoga?«
Al' se nađe Brajičević Đuro
Iz malena sela Paštrovića.
Zaigra se Lasiću Božure
Z golijem nožem u ruci desnici,
u lijevoj kuburlija mala
pa uvati Brajičević Đura,
udari ga nožem iza vrata,
od jednoga dva je učinio.
Do njeg bio Rađovčiću momče;
njega Božo puškom udario,
u koljenu nogu mu slomio.
Pa skočili svi redom banduri,
u Božura vatru naložili;
al junaka Lasića Božura,
njega puška pogubit ne može.
Pa on srće u četu bandura
golijem nožem u ruci desnici,
pa siječe što mu pod nož dođe,
A kad viđe od Novog serdare
da junaku Lasiću Božuru,
da mu vatra nauditi neće,
na bandure zapovijed daje
da na Boža navale kamenjem.
Pa evo ti nekoliko druga,
na nj se meću kamenom s ramena
eda bi ga smrti umorili.
Kad Božuru kamen dodijao,
tad se sruši na zemljicu crnu.
Al ga jošte desna ruka služi,
pa on nožem oko glave maše
i siječe što mu pod nož dođe:
nek' se priča i nek' se pov'jeda
kako se je Božur osvetio
prije neg je junak poginuo
na onome polju Kruševome,
na Kruševu, ostanulo pusto!
A da vidiš Terzić Matijaša!
Što ne može na Božuru živu,
to mu mrtvu odasiječe ruku,
pa se hvali svojemu serdaru,
pa se hvali kralju i ćesaru,
da pogubi Lasića Božura.
Pa za tako svoje nejunaštvo
dobi Terzić medalju od kralja.
O Terziću, crn ti obraz bio!
Ti se hvali koliko ti drago
kad junaštvo svi ti dobro znamo!
Božo Lučić
|
Cavtat, Gabrili, Čilipi, Pridvorje, Ljuta... Piši za svoje mjesto! / 
