Jesen moga sela i naših običaja

Toplo rujansko sunce prepliće lozu i lišće;
treperi, rominja, žuti se i rudi
Tko zamahuje tvrdom, zasukanom rukom;
tko zamahuje, pa se čuje,
kako se na žetku obruč kuje?

Gle, sunčevi zlatnici sjaju i na mom stolu!
Sunce ih, kujući, baca na klimav stol,
na onaj stol, što sam ga se često stidio;
sve do onda stidio, dok nisam vidio...

da se seljak, siromah, susjed moj,
bez stola i umro i rodio.

Ne stidim se sada
ni stola, ni sunca, ni sebe;
tek radi susjeda me
sve više boli bol, sve bjesnije rije:
- Zar neće težaku na stol
ni sunce čak da zasije?!

A nekada su naši stari
ponosno znali reći, nešto kao
pjesmu životu, odu postojanosti,
-O seljačka torbo ti,
o težačka torbo ti, ti ćeš svaku
borbu dobiti!

Danas ta ista torba, doduše bez
bokunića kruha, malo larda
i škalonje, visi kao suvenir, kao spomen
i zahvala minulim vremenima, kao
nešto čime smo se ponosili.

Poznavao je nju, našu torbicu
Konavosku i doktor i bokato, sudac i
i učitelj, poreznik i šumar, čeljad u Gradu
i svi su joj se radovali, a danas?
Oj seljačka torbo, ti si dobila borbu
Ali te pregazilo vrijeme!

Božo Lučić