Jesmo li dotakli dno krize?

Na svojem proputovanju, imamo uspona i padova, sve ide kao po špagu, kad dođe onaj jedan trenutak i padnemo. Neki manje, neki više. Oni koji su na relativnom nižem nivou, lakše se podižu, no oni koji su već daleko odmakli u svojem naumu samo-ostvarenja, a otresli su kao zrele kruške, teže se pridižu.

Bez obzira na potragu za dubokim životnim smislom , ljudi zapadaju u krizu, čak mi se čini da oni koji tragaju za istinama češće zapadaju u takve krizne situacije, od onih kojih ta potraga ne zanima. Oni su okrenuti običnijim stvarima, pažnje usmjerene više u materiju, nego na duh. Oni koji su pali nesvjesni svojeg dubokog pada, prihvaćaju očaj, a Kierkegaard dodaje da je očaj neka vrsta samoubojstva.
Oni svjesniji svoje krize trenutno ne raspolažu snagu da si pomognu , njihovo "samoubojstvo očajem" se odigrava na jednom drugom polju, onom mentalnom. Zašto nastaju takve krize??? Psihologija, psihijatrija i ostale nauke koje te i takve pojave proučavaju imaju razne teorije.

Čini mi se da je kriza nemogućnost da respondiramo--odgovorimo na odaziv i iz svakodnevnog života, i na smisao sa kojim je on prožet i kojeg tako neumorno tražimo.

Jednostavno, više ga ne čujemo/ne osjećamo, ili ga ne želimo čuti/osjetiti.
Dosada, zasićenje, sivilo, nemogućnost promjene takvog stanja, težnja ili patnja, apatičnost, predaja, neuslišane želje, slabi rezultati uloženog napora i postavljanje mnogih pitanja bez pronalaženje odgovora koji bi te zadovoljili.

Dobro, -ma nije dobro, ali pali smo i što sad?

U krizi smo i kako dalje?
Pad, krizu i besmislenost i kaos upoznali su i veliki ljudi i mistici. Ni oni bez obzira koliko god da su "jaki" osjetili su tu krizu, kao elementarnu nepogodu u svojem životu. Jedan od njih Sv. Ivan od Križa to naziva "tamna noć", neki istočni mudraci to nazivaju "umiranjem prije smrti", neki "trenutak kada te ispunjava ništavilo"...No, svima je ona samo trenutna sljepoća, tj. nemogućnost da se vidi dalje od trenutka. Ostali nesvjesni prolaznosti krize te trenutne krize, doživljavaju kao osobni smak svojeg svijeta. Ipak, krize postoje da bi ih prevladali, da bi te trenutke iskoristili da se preobratimo. A već spomenuti Ivan kaže da one stvaraju prostor u nama za poniznost da se primi božanska inspiracija. Vjerujem da svaki pad sadrži i sjeme ponovnog rasta. Samo oni koji su dotakli "dno dna" rijetko da su toga svjesni. Veličina duha se pokazuje baš u trenucima najvećih kriza. Pad, kriza, i ponovno podizanje, svi smo to iskusili, prošli, testirali se, ali se nismo protiv pada i trajno cijepili.
Što je dakle za vas kriza; osobni izazov ili jednostavno nevidljiva i najgora faza rasta, način kako da skončamo našu životnu dramu, životna škola i okrutno poigravanje sudbine, ili tek mogućnost predaje bez borbe??? Padom se odmaramo od rasta i obrnuto.
Toliko o krizi morala i duha, krizi osobnosti, a sad malo o životu bez kruha, a ima igara itekako.
Kad kriza u Hrvatskoj jednom završi - biznismene čeka kaos. Završnu fazu ekonomskog ciklusa označava pad trgovačkog lanca Peveca. Sad je na redu masovno čistilište. Kad ta faza završi, poduzetnici i menadžeri ući će u novu normalnost - stalne turbulencije. Turbulencije su nova normalnost za industrije, tržišta i kompanije. Za njihovo svladavanje, čini se, trebat će sposobnosti menadžera-mutanata!

Proteklih mjeseci jedno je od najčešćih pitanja bilo: ‘Jesmo li dotakli dno krize?’ Odgovor je morao glasiti: ‘Nismo.’ Na početku jeseni 2009. moglo bi se reći kako ima naznaka da je dno dodirnuto, ali postoji i loša vijest: čini se da je to dno prilično dugačko, da će trebati dugo hodati dok se dođe do stuba koje vode prema gore. Dokaz da je dno dodirnuto, odnosno da je ekonomski ciklus ušao u novu fazu, nisu statistički podaci o kretanju BDP-a. Oni su i dalje vrlo varljivi. Svjedočanstvo ulaska u završnu, makar i dugu, fazu jest urušavanje sve više preinvestiranih, a nefokusirano vođenih kompanija. Ako je posrtanje Adriatica. neta bila prva iskra, onda bi se moglo reći da je ulazak vjerovnika u bankrotirani trgovački lanac Pevec moguće uzeti kao točku nakon koje će se zbrajati tvrtke koje su pale na koljena. Čakovečki je MTČ primjer.

Prije desetak godina Privredni vjesnik izdao je zbirku aforizama za menadžere. Jedan glasi: ‘Kapitalizam bez stečajeva jest kao kršćanstvo bez pakla.’ Možda bi bilo još preciznije reći da postoji i ranija faza usporedbe. Pokušaji banaka i ostalih vjerovnika da spase posrnule tvrtke u kapitalizmu jest ono što je u kršćanskom učenju opisano kao čistilište. Tako će dio tvrtki završiti u restrukturiranju i spasit će se konačne propasti, a dio će nakon neuspjela čistilišta izgorjeti u paklu. Do prije godinu dana u modi su bili konzorciji kojima je cilj bilo osvajanje novih poslovnih prilika. Danas se konzorciji osnivaju, ili bi se trebali osnivati, radi pokušaja spašavanja tvrtki koje su bankrotirale, jedino što se to formalno ne vidi. Vjerovnici koji se ne budu brzo udruživali morat će u bilancama brisati velike iznose. Primjera radi, država je kroz Podravku i svoje institucije izložena SMS-u s više od stotinjak milijuna kuna. Bez brze i odlučne akcije - s milijunima se može oprostiti.
Sad će se pokazati i koliko su banke spremne za preuzimanje tvrtki dužnica koje više ne podmiruju dugove, imaju li krizne menadžere ili nemaju. Bankari u ovom trenutku imaju vrlo važnu ulogu i za cjelokupnu budućnost nacionalne ekonomije. Razumljivo je što će predsjednici uprava u čije su se vrijeme krediti odobravali, danas se vidi, rizičnim tvrtkama htjeti pokazati da im ulaganja ipak nisu bila potpuno promašena. Bude li se, međutim, spašavalo one kojima pomoći nema - u pitanje će doći financiranje onih kojima će nakon završetka krize trebati svjež kapital.
Za odluku kojeg bolesnika spašavati, a kojega ne, presudna je i procjena koliko će trajati to hodanje po dnu krize. Tu odgovor nije jasan. To je i razlog zbog kojeg Lider i HUP pripremaju konferenciju ‘Dan velikih planova’. Okupit ćemo najrelevantnije ljude za procjenu kakva će biti 2010., počevši od guvernera Rohatinskog. Mnogi su već napravili planove za sljedeću poslovnu godinu, no pitanje je jesu li realni ili nisu. Stvari se i globalno i lokalno mijenjaju gotovo iz tjedna u tjedan.

Nikad više onog mira! Prosječni poduzetnik ili menadžer u Hrvatskoj mogao bi iz procjene da je dodirnuto dno, bez obzira na to koliko puzanje po njemu trajalo, izvući zaključak da se ipak nazire povratak u normalu. Nažalost, normale više neće biti. Bar tako tvrdi poznati otac suvremenog marketinga Philip Kotler, kojeg je u Hrvatsku drugi put doveo Đuro Njavro i njegov ZŠEM. Dio poslovne zajednice u ovoj zemlji obožava minorizirati sve i svakoga. Pa kada dođe kalibar poput Kotlera, odmahne rukom i ustvrdi da taj ima previše godina i da je odavno sve rekao.

To, naravno, nije točno. Treba pročitati njegovu knjigu «Kaotika: upravljanje i marketing u turbulentnim vremenima» (koautor John A. Caslione) i vidjeti što čeka sve nas koji još nemamo godina ili majstorstva za odlazak u mirovinu.

Autori poručuju da su zbog globalizacije i internetizacije turbulencije, sa svim posljedicama poput kaosa, rizika i nesigurnosti, danas postale normalno stanje industrija, tržišta i kompanija. ‘Turbulencija je nova normalnost, isprekidana povremenim i naizmjeničnim blagostanjem i silaznim stanjima...’, poručuje Kotler. Drugim riječima, biznismeni će iz sadašnje recesije, kad ona završi, ući u stanje ‘normalnoga’ kaosa.
Novim zahtjevima, učini se čovjeku u trenutku slabosti, mogli bi udovoljiti samo menadžeri-mutanti s nadljudskim sposobnostima. Isplati li se onda uopće željeti kraj krize?

U hrvatskoj imamo vrlo malo i menadžera i vlasnika tvrtki koji po svojim svjetonazorima, radom, lucidnošću, širinom, mogu dugoročno opstati na tržištu. Pažnja je fokusirana na radnike, javne i državne službenike i tvrtke. No ostaje činjenica da masu hrvatskih poduzetnika i menadžera imalo je debelih problema i prije ulaska u krizu, čistilište pa prije bih rekao pogreb. Ne može vam bludnica držati lekcije o moralu, lopov o poštenju, a upravo se to dešava. Ovaj narod dopustio je, ponovo naglašavam dopustio je da društveno-ekonomsko-političko okruženje vode osobe više nego upitnih kvaliteta, dapače narod im je beskrajno pljeskao. Kada zbrojite to okruženje kako opstati ? Ne znam, zvučati će kao dosadna dogma, ali ovaj narod mora nametnuti nove više norme, kada se razbistri okruženje stvarni radnici, vlasnici, menadžeri imati će prostor za oslobađanje veće količine energije, nama tako neophodne. Dalje priča ide sama. Narod je kriv, skuhao je sam sebi ovu kašu.
Kad političari dovedu zemlju u bezizlaznu situaciju u pravilu izazovu rat kako bi sakrili tragove vlastite nesposobnosti i pljačke. Kad ekonomisti dovedu stvari do apsurda i raspada proglase krizu kako bi u kaosu sakrili tragove vlastite nesposobnosti i pljačke.

Božo Lučić