Kratka crtica iz povijesti Konavala - Jelen i muflon u okolici Dubrovnika

U velike je zanimljiva povijest Konavala, koja ni do danas u potpunosti nije ispitana i obrađena. Ona je sačuvana u konavoskom narodu, u njegovim običajima, tradiciji, u njegovoj jedinstvenoj i bogatoj nošnji, specifičnom načinu života i izvanrednoj radišnosti. Oko dvije tisuće godina prije Krista Konavle su bile sastavni dio ilirskog etničkog područja s plemenima Enheleja. Iz tog vremena datiraju mnoge gomile, u narodu i povijesti znane kao Ilirske gomile, te škrape, međe, kućerice itd...

Mnogi današnji nazivi konavoskih mjesta i predjela upućuju na ilirsko pra-podrijetlo. Konavle su oduvijek  slovile kao zemljoradnički kraj, bez obzira na škrte škrape kroz Gornju i Donju Bandu pa sve do mora i na sjeveru Konavoskih Brda. Konavle su dobile povijesno ime po kanalima (Canales) iz 1. st. n. e. koji su vodili kroz ovaj predio i opskrbljivali stari Epidaurum vodom s izvora u Vodovađi. Još i danas se mogu vidjeti ostaci starog vodovoda neposredno uz poljski put, kao i natpis u Vodovađi s odvodnog mjesta i u Cavtatu gdje je voda dovedena. Na ovim prostorima uvijek se teško živjelo poradi stalne izloženosti napadima i pljački  uključujući vrijeme (od ilirskog, grčkog, romanskog , turskog , mletačkog, srpskog  i naposljetku crnogorskog  i to u više navrata), tj. vrijeme od 7. st. prije Krista do današnjih dana. Burna povijest Konavala usko je povezana s Dalmacijom i Hrvatskom.

U selu Brotnice nalazi se srednjovjekovni (13/14 st.) stećak jedinstven po svojoj arhitekturi, reljefnoj izradi i simbolima, orijaški kameni blok sa sljemenom ( imitacija krovišta), jedan od najvećih i najljepših stećaka u našoj zemlji. Brotnice su malo pitomo selo u Konavoskim Brdima dvadesetak kilometara od Dubrovnika. Desetak kuća, nekoliko vrijednih stanovnika, dijelom obrađene vrtače i uski put do mjesnog groblja. Nedaleko od novog groblja i kapelice Sv.Luke je ovaj stećak. Zanimljivo, sigurno se da zaključiti da je prvo nastao odnosno postavljen stećak pa je potom pored njega iz nekih obrednih ili moguće religioznih shvaćanja tu nastalo i groblje. Stare grobne ploče (čiji se kamenolom-kava, gdje su „vađene“ i klesane nalazi nekih 200m. sjeverno od lokaliteta groblja, a rađene su od tzv. „ljutog kamena“ od kojega se izrađuje mlinski kamen),  jasno su postavljene oko stećka da bi novije groblje bilo desetak metra dalje. Kameni stećak je visok dobrih metar i devedeset a oko jedan metar širok. Teško je odrediti koja strana stećka ima veće značenje ali obje upućuju na nekadašnje zanimljive i vrste divljači i način lova u ovim krajevima. Jasno i nedvojbeno se vidi slika ovna, a veliki duboki zavoj roga definitivno isključuje domaćeg ovna. Dali je u pitanju muflon, neki srodnik ili pak Aoudad (grivasti skakač) teško je odrediti. Ali da je „ovis ammon“ (divlji ovan) u pitanju, to je neosporno! Sjeverna strana stećka s jasno uklesanim likovima jelena i košute, po čemu se bez dvojbe može tvrditi da je ta visoka divljač  u to vrijeme obitavala na ovim prostorima. A da bi mogla živjeti ovdje, trebala je dakle imati i visoku šumu, za koju se također može tvrditi da je bila, a u prilog tome idu i povijesne činjenice i saznanja , jer sami naziv  Epidaurum je ilirskog podrijetla i značilo je "mjesto iza šume. Oko najviših istočnih vrhova Sniježnice  ima i visokih šuma hrasta sladuna (Quercus farnetto) koje su dijelom izgorjele. Tvrdi se da je i sami Dubrovnik dobio ime po hrastovim šumama, a kako je hrast nazivan kod Slavena dub, tako se hrastove šume i danas u ovom kraju zovu dubrave. Stoljećima je ovo područje, kao i ostali dijelovi uz more sustavno pustošeno, pa tako i sječa drveta!
 
Ispod se jasno nazire sokol ili moguće jastreb—sokol  koji je (u)lovio zeca i za pretpostaviti je da se istom dresiranom pticom lovilo. Lijevo nešto krupnije od ulovljenog zeca ali tankog repa što navodi na pomisao vuka (umjesto lisice) a iznad vuka krupnija vrsta za koju se pretpostavlja da je jelen odnosno košuta !? No druga, sjeverna strana stećka jasno prikazuje sliku jelena, i to osobito velikog roga i broja parožaka. Za njim košute, jasno da je nekad netko zapazio da jelen u određeno doba godine ima svoj harem. Dakle nepobitni dokazi da je na području Konavala, dakle u širem Dubrovačkom području nekad i živio jelen. Gdje još jedan dokaz tome govori u prilog budući se skupina zapadnih Dubrovačkih otoka naziva Elafiti a što je korijen od Cervus elaphus iliti jelen!

Malo bi se trebali zamisliti i prirodoslovci a možda i lovci kad se povede razgovor o autohtonim i alohtonim vrstama divljači na ovim prostorima!? Jelen i muflon  oko  Dubrovnika, a zašto ne?? U potrazi za tim vremenom naišao sam i na spomen te divljači u prehrani, kao dokument uklesan u kamenu!

Nije mi cilj opisivati stećke kao nekropole ili kultna mjesta-grobove davnih nam predaka koji su naseljavali između inih i ovo područje, već hoću skrenuti pozornost široj javnosti na to što se može iz moga, oprostite na izrazu, „nestručnog“  promatranja zaključiti. Nisam istini za volju do sada  nigdje naišao na ikakvo slično tumačenje, (možda ono u visokim akademskim krugovima i postoji), osim što je opisano kome je podignut stećak i tko ga je podigao, a i to je napisano staro-bosančicom. Svi likovi i prikazi su izrađeni reljefno a natpis je uklesan u kamen.

Uz srdačan pozdrav,
Božo Lučić, Cavtat