Ljudi, lica i obrazi

A ima ljudi koji nevjerojatno često mijenjaju lica, jedno po jedno, lica se na njima jednostavno raspadaju. U početku im se čini da imaju ih dosta za cijeli život. Ali jedva su napunili 40, a ostalo im je samo jedno, posljednje lice. U tome zacijelo ima tragedije. Nisu privikli da štede lice, zadnje im se za osam dana sasvim istroši, u nekim mjestima postaje tanko kao papir, prozirno, vidljivo je naličje, neličje, ne-lice, i tako oni moraju hodati."

Lice, obraz, kako to naši ljudi vole reći, pritom misleći na pozitivni karakter, poštenje, i veliko toplo ljudsko srce koje želi voljeti i poštivati sve ljude dostojne poštovanja, pritom ne gledajući njegovo imovno stanje, kao nešto što je vrjednije od samog čovjeka, dakle obraz, a to se postiže braneći drugog od sebe samoga a ne braneći sebe od drugog. Obraz, hm…, kako to gordo zvuči, tako kratka i mala riječ a toliko bogatstvo značenja, istog onog što se prenosilo s koljena na koljeno, dakle s generacije na generaciju, s djeda na unuka, u dugim zimskim večerima, u priči uz rasplamsalo ognjište, to malo kultno okupljalište ukućana a i susjeda i prijatelja iz sela, uz bokaru vina, ili putnika namjernika, koji je morao zbog nevremena ili nesigurnog noćnog putovanja, zatražiti prenoćište. Kako su te priče oduševljavale, koliko je u njima bilo ljudskog, istinskog i domaćinskog iskustva u vječnoj borbi za opstanak i ostanak, kazivane polako i promišljeno, zastajkujući tek toliko da bi se odvagnula riječ prije nego bi je izrekli, riječ prostog ali i umnog čovjeka, težaka i čobana, oskudna epitetima, ali uz obavezno Akobogda, dat će Bog, Bogu hvala i pomozi Majko Božja!