Namjera i ludost grijeha

To je naslov ovoga razmišljanja. Što je to grijeh? Grijeh je hodanje na glavi. Mi imamo Božje zakone, po kojima  čovjek hoda na ovome svijetu. Bog je čovjeka stvorio i na dvije ga noge pobio. I rekao mu: Hodaj na nogama, nemoj da jadan nisi na rukama ili na glavi. Glava je da se njome razmišlja, a ne da se na njoj hoda...

Čim je Bog čovjeka od zemlje stvorio, odmah je taj duhovni zemljan okrenuo Božji plan i bacio se na ruke, na glavu, i viče:  A nu mene! To izvrtanje Božjega plana i zakona zove se ludilo ili još poznatija riječ: grijeh. Bog nam je dao deset zapovijedi. Koju god mi zapovijed izvrnemo i udarimo protiv vlastite savjesti, upadnemo u ludilo. Odmah kažemo za takva čovjeka da je blesav. Što je to grijeh? U Starome Zavjetu u Drugoj knjizi Samuelovoj čitamo kako je David naredio popis pučanstva da vidi koliko ima vojske, da se može hvaliti i kočoperiti i pred sobom i pred narodom i pred drugim narodima. Izraelaca bijaše “osam stotina tisuća ratnika vičnih maču, a Judejaca pet stotina tisuća ljudi” (2 Sam 24,9). Ali Bogu to ne bijaše milo, jer je sav taj puk - Božji narod, a ne Davidov, pa makar i bio u Davidovu kraljevstvu. “Poslije toga Davida zapeče savjest što je dao brojiti narod, pa reče Bogu: Veoma sam sagriješio što sam to učinio! Ali, Bože, oprosti tu krivicu slugi svome, jer sam vrlo ludo radio” (2 Sam 24,10). U tome i jest sav osjećaj grijeha, prvo: savjest zapeče; drugo: David priznaje da je sagriješio i treće: David dodaje da je nerazumno, ludo uradio! Grijeh je upravo to: ludo, ludost, ludorija i mahnitarija! Grijeh je naopakost, pakost, opačina. Opak – naopak (pak, ipak) jest suprotan od pravoga smjera, od svega što je normalno i u redu.

Grijeh je bezboštvo. Ne ateizam, jer ateist kaže da Boga nema. Bezbožac kaže Boga ima, ali ja mogu bez Boga, ja ću mimo Boga i protiv Boga. Vladam se kao da Boga nema. Ne držim se nikakvih njegovih normi, zapovijedi i propisa. Mi ćemo izmisliti zakone protiv njegovih zakona. Eto budaletine, ne može veće!
Grijeh je bezakonje (Rim 6,19; 1 Kor 9,21). Zakon je pravilo života: prometno pravilo kako se pravilno ide cestom. Ima 193 pravila i znaka na cestama. Vozač ih treba znati napamet.
Ako ih ne zna i ne poštuje, sve će mu se obiti o glavu na svakom koraku. Kad netko ide prema tebi, prešao na tvoju stranu, vičeš li: Gle glupana na kvadrat! Tko mu je dao vozačku?
Grijeh je neposluh (Rim, 5,19; 2 Kor 10,6). Ima mladih koji ne čuju, prečuju, ogluše se, ne slušaju, ne poslušaju što im roditelji ili uopće stariji i iskusniji kažu i nalažu. Nije dobro čuo što je drugi rekao, gluh, pa zaglavio. Zatisnuti uši da ne čuješ, i to namjerno ne slušati, namjerno ne poslušati, a čuješ samo ono što ti hoćeš, i slušaš samo ono što ti se sviđa, zove se glupost ili grijeh. Grijeh znači začepiti uši pred Bogom da čuješ samoga sebe i onoga tko te odvodi od Boga, tko te zavodi krivim putem. Ima li većega ludila?
Grijeh je prijestup (Gal 3,19; Jak 2,9). Slikovit je to izraz.
Vidiš dijete koje je prešlo crtu lokve ili bunara koju ne smije prijeći. Eto ga pade u bunar. Ušlo čeljade u tuđe žito ili u travu i gazi po njoj, a ne smije gaziti po tuđem duhanu. Prijeći na tuđi teren i osvajati ga, to se zove agresija, otimačina. Prijeći granicu, prestupiti liniju na cesti, nosi posljedice. Grijeh je prestupiti ogradu između dobra i zla. I otići u štetu i protiv sebe i protiv drugoga. Za takva kažemo da luduje. Grijeh je nesmotrenost. Voziš bicikl, pogledaš na stranu i udariš u ženu s djetetom, sve troje na zemlji u kalu. Nisam htio! A blesava čejadeta... Samo malo kimneš očima za volanom i u provaliju. Valja priznati, u tome je grijehu najmanje slobode, svijesti i volje da se to učini, ali se učini i snose se krvavi učinci.
Lijek za grijeh
Gdje je svemu tomu svjesnom ludilu, moralnom mahnitanju, ljudskom budalaštini, griješenju: nepravdi, bezakonju, neposluhu, prkosu, prijestupu, promašaju, propustu, opačini, otvrdnuću srca pravi lijek?
Lijek za grijeh jest Božji dar oproštenja, koji nazivamo milost. Gdje je obilovao grijeh, još je bila obilnija milost (Rim5,20). A milost je oproštenje onomu tko se kaje i priznaje. Milost je vraćanje čovjeka u prvobitno stanje i na pravi put prema cilju, vađenje iz jame na cestu. Drugo, unatoč grijehu, Bog nas voli. Dok smo bili grješnici, neprijatelji, Bog je poslao svoga Sina da nas otkupi. To znamo po ljubavi naših roditelja. Iako smo naopaki, izopačeni, odlutali, zabludjeli, pomahnitali, pogriješili, roditelji nas vole, brinu se za nas, čuvaju nas i zovu, njeguju, u bolnici, u umobolnici, u zatvoru ne prestaju nas posjećivati. I žele da što prije ozdravimo i da se vratimo k pameti i na pravu cestu, doma. Kako nas tek Bog zove i želi!
Nijedna knjiga na ovome svijetu ne govori tako o strahoti grijeha, ali i o oproštenju grijeha, kao Evanđelje. Čestita ispovijed jest šansa da se izbrišu sve naše namjerne budalaštine, blesotinje, mahnitorije i ludorije, i da se zadobije oproštenje grijeha pred Bogom i pred Crkvom.
Moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh!

Božo Lučić