Naš odnos prema starim zanatima

Tko će nam raditi bačve, badnjeve, žetke, postave i ostalo što je potrebito za male vinice, gdje će se još uvijek grožđe prerađivati i vino čuvati na klasičan način. Tko će plesti sepete, košice i jese, tko li će otkati komad sukna za izvorne narodne nošnje, tko li napraviti samar za rijetke konje i magarce, znali još netko izraditi jaram i ralo za oranje s volovima, te to pokazati turistima na obilasku naših sela, znamenitosti i na pohodima vinskim cestama.

Ovi krajevi su bili poznati po mnogim tkaljama, koje su u kućnoj radinosti na tkalačkim stanovima tkali razne odjevne i ukrasne predmete. Taj stari zanat, nažalost već je davno zamro. Tkalja više nema a možda se u nekim kućama još može naći poneki stari drveni tkalački stan, više kao suvenir. Škrinja – koristila se za robu i posteljinu koju je mladenka nosila u kuću u koju se udaje. Ni jedna djevojka nije se udavala, a da joj roditelji nisu dali napraviti škrinju (skrinju) ili ormar i krevet. Škrinja je sinonim za čvrste obiteljske vrijednosti. Nakon udaje djevojke u trenutku kada postanu majke u njih su polagale svoju najvrjedniju imovinu, čuvajući ih za udaju svojih kćeri.

Spomenuo sam samo nekoliko od brojnih zanata koje treba proglasiti nacionalnim spomenicima visoke kategorije. Potpuno ih osloboditi poreza i stimulirati ih za školovanje svakog učenika koji će izučiti zanat i nastaviti lanac nasljeđa izrade artikala isključivo sa starim strojevima i alatima, u radionicama dostupnim širokoj publici i gostima, da vide starinski zanat i kupe izvorne proizvode. Zabraniti industrijsku izradu istih. Ono što je najvažnije, da budu istaknuti tako da nema Hrvata koji za njih ne zna. Ovakva saznanja u nama osnažuju ljubav prema zemlji i ponos na svoju pripadnost i konavoski rod. Sramota je da znamo i čujemo više o tradicijama drugih naroda, što nam se tako često i uporno servira, nego da znamo našu vrijednost i ponosimo se našim stvarnim bogatstvom. Ne zaboravimo, da su svjetski poznati i priznati inovatori i mozgovi naše gore lišće, na našoj grudi ponikli i hrvatsku slavu širom svijeta pronijeli.

Vrijeme je učinilo svoje, napredovale su tehnika i tehnologija, čovjek je prateći kako povijesni tako i ekonomski napredak preusmjerio sebe prema strojevima za sve domaće poslove i poslove u polju, počeli su slabiti interesi za starim zanatima jer jednostavno sve manje su bili potrebiti u radu i životu. Kome uostalom pada na pamet ograditi i ispeći klačinu kada ima jeftino kupiti klaka kakvoga ti srce hoće, jer niti se loza više polijeva kamenom i klakom, niti se kuće «bijele» klakom, niti je velika potreba za njime. I tako bi mogao sa sjetom i sjećanjem na minulo doba nabrajati u nedogled, međutim želim samo pripomenuti da povijest jednog naroda, regije ili u ovom slučaju mikroregije kao što su Konavle, nije samo rat i razne pogibelji, već stari običaji, folklor, nošnja, jezik, tradicija, stari zanati, i sve ono što nas čini postojanim i pristojnim ne samo doma nego na svim kartama i prostorima, kugle što je Zemlja zovemo.

Božo Lučić