Naše polje ukradeno

I sad često u grlu me stisne
Kad u mislima se vratim davno,
A srce mi od žalosti vrisne,
Kad pogledam naše polje ravno.

Tu ja dobro poznam svaki busen trave,
Svako drvo, sve u ravnom poju,
Sve je to bilo naše zlato, pa i onda
Kad bi na poje palo blato.

Potok Dubenjak, sve do Buganj greba,
I tamo do Jaza i Gospe od Luga,
Nasadi loze i  otkosi trave, mirisi do neba,
A sada kad se sjetim te ljepote, uhvati me tuga.

Punu ljepote, tu ravnicu našu, ponos djedova
Tu za svaki kutak njihovo srce zna,
Nekada se kosilo i paslo, oralo i vrlo,
I pjesmom se je često milovalo grlo.

I onda je došla pedeset i šesta
Jurnuše na Poje beogradski gedže
Izvlastiše težaka s polja, hranitelju
Oduzeše zemlju, i do danas tako.

Napraviše pistu đe će Tito slijetat
Udarili ogradu, nećeš ga ometat
Ode nama đedovina do današnjih dana,
Vratite nam je, sad nema partizana

Nit sloboda niti hrvatska Vlada
Ne vraću nam zemlju ni juče ni sada
Velik je interes, radi se o pljački
Domaćini moji, umrla je svaka nada.

Đesu sada Konavljani, svi ti divni ljudi,
Plemeniti, vrijednih žuljevitih ruku,
Zaustavi vjetre to vrijeme što nam sudi,
I vrati me u prošlost da mi skratiš muku.

Bar na jedan dan da osjetim slast,
Slušajući zvona na stotine krava,
I smijeh djece, kad smo išli krast,
Kriješve ili višnje, dok domaćin spava.

Gledam sada poje naše đe tuguje samo,
U daljini horizonte što se s nebom ljube
Svuda miris cvijeća, a sa Ljute tamo,
Još osjećam hladnu vodu što trne mi zube.

Božo Lučić