Nekad bilo

Uhvatio sam se ovoga zbog radi toga jer se uporno propagira fama o tome kako je nekad bilo idilično i kako su naše bake i djedovi jeli zdravo i dugo živjeli.
Naše bake i djedovi su jeli loše i nezdravo, a živjeli su toliko "dugo" da je očekivani životni vijek prije 70 godina bio 50, a sada je 74 godine.

Pazite, u onim vremenima o kojima govorimo (ma koliko da Vam to izgleda nevjerojatno, radi se o vremenima od prije ne više od 60-ak godina), na selu nije bilo niti struje, tekuće vode, kanalizacije, televizije, a bogami ni radija (tranzistor je tek bio izmišljen). Ljudi su brisali (ako su!) guzicu novinskim papirom i nije im padalo napamet nakon toga ići oprati ruke. Ako već nisu ispuštali metabolički otpad (he, he kako sam to fino rekao) u prirodi pod vedrim nebom (mora da je to bilo super, na recimo, minus 10), imali su zahode udaljene 20 metara od kuće sa septičkim jamama (i to je isto bilo super na minus 10) u kojima su se rojile milijarde muha i naravno sa zadovoljstvom plazile po namirnicama. Da ne pričam da su se sadržaji tih septičkih jama lagano cijedili u zemlju i zagađivali gustrijene… Spavalo se (tko je imao krevet, jer čitav niz domaćinstava nije uopće imao krevet nego su spavali na slami, na uglavnom zemljanom podu!) u vlažnom i hladnom, te zajedno sa stokom jer je bilo toplije. Kako nije bilo struje, osvjetljavalo se petrolejkama, ali petrolej je bio skup, a seljak nikad nije imao dosta novaca. A čitati tako i tako većina nije znala. Zamislite ugodnog li života, kad recimo zimi sunce zađe u 16, u 17 je već mrkli mrak i tako do 7 ujutro… što su radili da mi je znati?

A valjda djecu jer budući su umirala kao muhe, morali su ih dovoljno naštampati da bi štogod i ostalo. A zamislite tek koji li je to sofisticirani seksualni život bio obzirom da su se ljudi prali (ako) jednom tjedno, a četkica za zube je bila čisti science fiction.

Hrana? Nije bilo hladnjaka. Dakle, meso se moralo jesti ili svježe (uglavnom lagano usmrđeno) ili ga se moralo konzervirati na ovaj ili onaj način. Isto je bilo i s povrćem, voćem itd. Naravno da otuda potječu sve one silne kobasice, pancete, špekovi, kuleni, pršuti, pekmezi, kiseljenja itd. Iz nužde. Da se ima što jesti i onda kad ti nije pri ruci svinja da je zakolješ.

I naravno da je to ono najbolje i ono jedino što nam se dovuklo iz tih vremena koja su na svu sreću (barem u većini krajeva) prošla. Što mislite zašto su se pred samo 3 stoljeća vodili ratovi radi začina? Za to što je to bio jedini način na koji bi se smrad ne baš svježeg mesa otklonio… Kruh? Nije se moglo otići kad bi nam palo na pamet do susjednog samoposluživanja po komad kruha jer tog samoposluživanja nije bilo, nego je svatko pekao kruh jednom tjedno u krušnoj peći i jeo sve dok se taj ne bi ili ukiselio ili postao tvrd kao kamen, a negdje doduše i ispod sača , a onda se pekao opet… Ma nećeš ti vremena. I onda mi danas kad se želi reći da je neko jelo dobro odabire nazivi kao "bakin odrezak" ili "seljački kruh". Ma je…

Nemojte mislit da zagovaram život u gradovima. Mislim da je život u velikim gradovima stvorio jednu agresivnu vrstu homo sapiensa za kojeg ne bi mogao reći da mi se sviđa. Mi smo se razvili u prirodi, jest da nam je bila neprijatelj i da smo se od njenih loših utjecaja štitili kako smo mogli i znali, ali bez kontakta sa zemljom, biljkama, životinjama, i morem (ah more!) jednostavno smo postali mentalno neuravnoteženi. Pa najbolji dokaz koliko nam to nedostaje su sve one jadne životinje koje homo urbanicus drži po stanovima i time sebe i njih osuđuje na doživotno mučenje. A tek predivne li scene kad mlada dama obučena u posljednji Kenzov kompletić skuplja usred Jelačić placa pasji izmet… (vidio čovjek, mame mi..)
Mislim da su idealne ljudske zajednice negdje veličine oko 1000 stanovnika, gdje svatko živi u vlastitoj kući te kad izađe kroz vrata dodirne zemlju, a ne asfalt. Gdje svatko svakog takoreći pozna i ne bori se za prostor jer ga ima dosta. Gdje ne udiše zrak koji je prije toga nekoliko puta prošao kroz motor nečijeg automobila ili kroz nečija tko-zna-kakva pluća. Gdje jutro ne počinje brutalnim pijukanjem budilice, a zatim stresom 30-minutnog putovanja na posao, bilo u prepunim tramvajima ili na beznadno prenatrpanim cestama, a mjesto za parkiranje vrijedi više od dobitka jack-pota na lotu…

I gdje svatko ima ulaz na Internet, koji je već sada značajan, a za nekoliko će godina još više izmijeniti naš svakodnevni život. Internet omogućuje čitavom nizu zanimanja da takoreći uopće ne moraju odlaziti u nekakve urede, nego da 90% posla mogu obaviti od kuće. I to bilo gdje na svijetu. Omogućuje nam da kupimo ono što ni u ludilu u našem mjestu ne bismo mogli . I ne samo da kupimo nego da to kupimo gdje god nam to padne na pamet, u USA, Europi ili na Tajvanu. Svejedno. Omogućuje nam da kontaktiramo s ljudima sa svih strana svijeta, da chatamo, da se gledamo (kamerama), da (opet) gledamo (nikakav problem spojiti se na kameru koja je usred Honolulua i pogledati kako je tamo), a toliko nam je znanja i informacija na raspolaganju da te izvore nikad nećemo biti u stanju iscrpiti. Internet je čudo moderne komunikacije. I onako kao što je prva industrijska revolucija stjerala ljude u gradove, Internet će ih revolucija neću reći uništiti, ali znatno umanjiti njihovu važnost.

Internet nam, što je isto tako značajno, omogućuje da ono što želimo podijelimo sa svima ostalima. Da se naš glas čuje. Svakoga od nas. Nikakav problem dobiti 10 MB na nekom serveru i napisati nešto što je onda na raspolaganju cijelom svijetu. Doslovce cijelom svijetu. Internet eto omogućuje i nižepotpisanom da sa svojim strpljivim štiočicama i štiocima podijeli svoje poglede na svijet, život i uživanje u malim svakodnevnim stvarima.

Božo Lučić