Pad vrijednosti ili gdje je nestao osmijeh

U prometu, sasvim je normalno, kada 10 automobila stoji u, primjerice, lijevoj traci, čekajući zeleno svjetlo na semaforu, da se iz srednje, u tu lijevu, agresivno i bezobzirno ubacuje limuzina, čiji je vozač ili ćelav, ili s golemom kockastom glavom, a nije isključeno i da se radi o njoj, u golemom SUV-u, iz kojeg samo viri «nešto kao glava», sa prst debelim zlatnim lancem, sa križem ili bez. Sasvim je normalno, u prometnoj ulici, širine dovoljne jedva za mimoilaženje dvaju automobila, stati, i porazgovarati s prolaznikom, ili možda skočit do banke ili kozmetičkog salona. Ako je to u vrijeme špice tim bolje. Sasvim je normalno, oduzeti prednost, ili se na zebri progurati kroz skupinu pješaka što prelazi zebru preko desnog skretanja. Ako ne, onda bar trubiti onom ispred, koji propušta tu skupinu. Potpuno je normalno, proći pored reda na šalteru, i ne obazirući se na ostale, pristupiti mu, ignorirajući prigovore ako ih (uopće) ima. Normalno je i ne pustiti auto iz sporedne ulice, uz bujicu psovki. Normalno je na upućeni pozdrav i osmijeh prodavačici (ili prodavaču, ali priznat ćete vrlo rijetko), dobiti odgovor s tužnim izrazom. Ili ga uopće ne dobiti. Normalno je kroz gužvu prolaziti bezobzirnim naguravanjem, jer je lagano polaganje ruke na rame uz eventualno "oprostite"  valjda znak slabosti.

Normalno je u nas kad gradonačelnik, upitan za neku njemu neugodnu situaciju, otkači novinara uz uvrede. Normalno je i da kad ministar koji ne zna elementarne stvari vezane uz svoj resor, pozivajući se na volju naroda, od...e svakog tko se usudi to reći ili primijetiti. Normalno je na kraju, i držanje premijera, koji ne samo da je izabran golemom voljom naroda, nego još i uz Božju preporuku valjda, pa onda bi trebao znati cijenu litre mlijeka. Što se to uvuklo u nas. Zašto smo takvi? Zato jer su ovi drugi bahati? Moguće. Ili su oni bahati, jer smo mi takvi kakvi jesmo? Gdje je nestao osmijeh?

Kako da se nasmije starica, što kopa po smeću ne bi li pronašla kakvu plastičnu bocu, i «zaradila» tako desetinu novca potrebitog za kruh. Kako da se nasmije prodavačica, čija je plaća dovoljna za troškove života do 12. u mjesecu. Ako uopće dođe. Kako da se nasmije đak, koji ne vidi svoju budućnost, dalje od kontejnera sa smećem. Kako da se nasmije itko, kad vidi one bahate siledžije, bezobzirne glavonje, koji svojim novcem kupuju druge bahate, koje su pak ovi prvi, bez osmjeha na licu izabrali da ih zastupaju i štite.
U ovoj je zemlji, sustav vrijednosti usklađen s globalnim. Novac = moć. To nije sporno, i tako je posvuda u svijetu. Ali u svijetu, gradonačelnik koji pijan bježi od policije, ne samo da nije gradonačelnik, nego nije više ni političar. Premijer čiji su ministri  predmet istrage antikorupcijskih institucija, ne samo da te ministre promptno skloni iz vlade, nego najčešće ni sam više nije premijer (osim ako se ne radi o Berlusconiju). Policija kažnjava jednako vlasnike bijesnih Audi-a i BMW-a, kao i nesretnike u «Četvrticama», ovdje mislim na Renault, s tom razlikom što i Četvrtice (to više kao metafora) ni uz najbolju volju ne jure 150 km/h kroz naseljeno mjesto. Iz prostog razloga. Ne mogu. Ni u jednoj civiliziranoj državi, policajce prekršitelji ne tuku. Jer ovi uzvrate izrazito brutalno.

Ovdje, prebijanje policajca stvara imidž, a da o ubijanju i ne govorimo. Kako na ulici, tako i među siledžijama. Jer što im treba za tu mizeriju od 5-6 tisuća kuna, (mislim policajcima) izgubit zube ili život u okršaju s ćelavim glavonjama. Ni u jednoj zemlji, osuđeni kriminalci ne hodaju po ulici. Nigdje batinaši ne premlaćuju nasmrt maloljetne, i pritom ne budu kažnjeni. To što si bogat i krupan, u civiliziranim državama nije razlog, da imaš išta veća prava od nekog drugog. Agresivnost je, osim u borilačkim vještinama, nepoželjna karakterna osobina. Nule smo jer nas takvima čine bahati. Bahati čuče u svakom grmu. U zgradi vlade, gradskog poglavarstva, skupim restoranima, upravama tvrtki, nogometnim klubovima, na golemim jahtama, trgovačkim lancima i tko zna gdje još.  To nas ne opravdava. Razumijem bahatost, ali je ne opravdavam. Nasmiješite se. I svijet će biti ljepši. Bar naizgled.
Ja spadam u skupinu nasmiješenih. Endemsku na ovim prostorima. Nije mi teško, dapače, prirodno mi je pozdraviti nekoga, ili mu se obratiti sa smiješkom. Čak kad ovaj i ne uzvraća. Činit ću to i dalje. I kad sam ljut, ili nervozan, namjestit ću, ako ne drugačiji, ono ironičan osmjeh.

I biti ću optimist. Pa se nadam da će kad-tad, ovaj iskrivljeni sustav vrijednosti, biti ispravljen, i da će se na naša lica vratiti osmjeh. U to ime, poklanjam i Vama jedan. Može Vam ličiti na «teleći», ali osmijeh je rijetka pojava! Nitko ne može biti toliko siromašan da ne može drugome darovati osmijeh; Nitko ne može biti toliko uskogrudan da na ovaj dar ne uzvrati osmijeh; Nitko ne može biti toliko sebičan da samo za sebe od drugih očekuje osmijeh; Nitko ne može biti toliko isključiv da samo nekima poklanja osmijeh; Osmijeh je početak svakog susreta, osmijeh je početak rukovanja, osmijeh je početak izboru lijepih riječi, osmijeh je početak otvaranja srca, osmijeh je kraj svih rastajanja, osmijeh je kraj svih razdvajanja, osmijeh je kraj grubih besjeda, osmijeh je kraj zatvaranja srca i duše; osmijeh se čita s usana, osmijeh se čita s očiju, osmijeh se osjeća rukama, osmijeh se srcem prepoznaje; osmijeh je početak smijanja, osmijeh je kraj podsmjeha, osmijeh je sigurnost opstanka, ponudimo ga svima ujutro, dijelimo preko dana, podarimo ga uvečer, neka nas nikada ne umara osmijeh dijeliti, neka nam nikada ne dosadi osmijeh primati;

Razlog za osmijeh nalazi se svuda oko nas, u svakoj sitnici, u svakoj sićušnoj biljčici, u svakoj šarenoj bubici, u svakoj dragoj ptičici, u svakoj kapljici rose, u svakom pramenu kose, u svakom čudnom kamenu, u svakom žbunu, drvetu;
Zatvoriš li oči, promaći će ti pregršt osmijeha;
Zatvoriš li uši, prečut ćeš žubor osmijeha;
Zatvoriš li srce i dušu, ostat ćeš zauvijek prazan, bez osmijeha.

Božo Lučić

Kolumna: Ljudi i Lica