Pjesme za kamen i o kamenu

Duša i srce starog kamena

U kamenu starom
bez obzira na oblik
tajne se kriju
treba ih otkrit,
da pričaju nam priču
stariju od vremena
kako su nam đedovi živjeli
i sva prethodna nam koljena
Zašto je za nas davnina toliko privlačna?
Zašto u starom kamenju nalazimo
toliko neponovljive ljepote,
toliko skrivenog smisla,
toliko života?

Stari kamen čuva u sebi
tragove duša ljudi
koji su ga nekada dodirivali
i od svih onih tragova
stvara se duša kamena,
i što stariji je kamen
to mu je duša dublja i starija.
To se ćuti.
Dotakneš stari zid kuće
i osjetiš u njemu polako
snažno bilo života.
Dočuješ kako priča svoju povijest.
Priču o svima, tko je bio rođen
i tko je preminuo u ovim zidovima,
pjesmu svih suza i smijeha,
uzdahe ljubavi i patnje,
odjeke njihovih briga i veselja...

Ništa nije nestalo,
izgubilo se u vremenu,
palo u zaborav...
Sve što su ljudi zaboravili
pamti kamen...
staro kamenje...
tvrđava duše čovječanske.

Kamena, suza rumena

Među škrape, među stijene
Posadimo lozu sine
Čovjek sadi, a Bog plaća
Uvijek mi je pričao ćaća.

Pa se kupaj u svom znoju,
Nemoj mislit na nevolju,
Prekriži se, reci amen,
Neka te rani škrti kamen.

Niz kamen se suza cijedi
I niz obraz moga ćaće,
Svaka kaplja zlata vrijedi
Kad se kopa i otače.

Od radosti srce kuca
svako zrno kao zlato sije
na toj žegi tvrdi kamen puca
dok se brdsko srce grije.

Tvrdi žulji od mace i poluge
Od motike i od orme druge
Kopam, krčim, klonem svako veče
Brdska krv mi u žilama teče.

U proljeće kada pune bura
Runi lozu i pomiče koce
Ali čuva ova zemlja štura
Iz kamena otrgnute doce.

Iz kamena suza je rumena
Vina je malo, ali grije uši
Sadit lozu u svaka vremena
Domaćinu oduvijek je u duši.

Što bi mi bez kamena?

Kamena kuća,
vratnica kamena,
prag kameni,
kameno dvorište.

Svuda kamen,
sami kamen,
kamen je znamen,
kamen je amen!

Kamena međa,
umorna leđa,
nažuljane ruke
od kamene muke.

Kamen je ono nešto
što je po prirodi
hladno, a opet toplo
uz njega bolje i maslina rodi.

Padaš s kamena,
bacaš ga s ramena,
na njemu sjediš,
kao kamen se slediš.

Po kamenu hodaš bos,
bačenim kamenom kučića varaš,
na njemu razbijaš nos,
po njemu ugljenom šaraš.

Kamen se bijeli,
Kamen se sivi,
kamenom se zemlja dijeli,
velikoj stijeni se divi.

Kameni vrhovi u magli
magla u kamenu,
svi prolazimo kamen ostaje
kamen je kamenu, kamen!

Kamena ploča je stol,
od kamena klešeš lik,
od kamena brda i dol,
kameni nadgrobni spomenik!

Tebi, kamenu moj rodni...

Kamen ima dušu,
zno bi rijet moj ćaća,
sve iz njega krene,
sve se njemu vraća,
zna ponavljat pjesmu
i kad sve se stiša,
i kroz vrijeme trajat
kao sunce i kiša.

Tko bi svijetlost skupljo
i navijo ure,
tko bi sjao nad morem
i pridržavo skure,
tko bi kao kamen
što kroz vijeke vjekova
stoji sam pod nebom
kao duša čovjekova.

Zna nas hladom liječit
i samoćom vezat,
obijelit nam kuću
i u san urezat,
zna izložit lice puku
i od vjetra skriti,
ogrijat će nas zimi
i rashladit ljeti.

Put nam je popločo,
pamti što smo bili,
kad smo u nevolji,
križem nas natkrili.
Zna odoljet svemu,
ne može se raspast
s kamenom se rodih
i pod njim ću zaspat..

Nestaju brodovi u moru,
potonu ljudi u vremenu,
ali neće, nikad neće
ova moja Duša u kamenu..

Božo Lučić