Što znači biti AGNOSTIK?

Agnosticizam je uvjerenje u nemogućnost univerzalne spoznaje o Bitku, Bogu, Istini...
On je negdje na pola puta između teizma i ateizma: s jedne strane nije opterećen vjerskim dogmama, a s druge strane nije ograničen isključivošću ateizma pošto dopušta mogućnost da ipak postoji neki viši entitet nego što je to čovjek.
Agnostici mogu tvrditi da je nemoguće doći do potpunog i sigurnog duhovnog saznanja; neki dopuštaju da je to i moguće, ali oni osobno nemaju takvo saznanje. Agnosticizam u oba slučaja uključuje skepticizam prema religioznim vjerovanjima.
Neki agnostici vjeruju da religijska vjerovanja nisu dokazana ili ih je nemoguće dokazati. Agnostik recimo može smatrati da religijske norme trebaju biti dokazane kako i naučne, eventualno koristeći naučne metode.
Teisti i jaki ateisti donose zaključke o svijetu: teisti da "Bog postoji", a jaki ateisti da "Bog ne postoji". Agnostici donose zaključke o ovim stavovima: "čovjek ne može znati da li Bog postoji ili ne".

Agnosticizam je gledište prema kojemu je nemoguće znati ili dokazati postoji li Bog. Riječ »agnostik« u suštini znači »bez znanja«. Agnosticizam je intelektualno pošteniji oblik ateizma. Ateizam tvrdi da Bog ne postoji – nedokazano stajalište. Agnostici tvrde da se Božje postojanje ne može ni dokazati ni opovrći – da nije moguće znati postoji li Bog. U tome smislu, agnosticizam je u pravu. Božje postojanje ne može se iskustveno dokazati niti opovrći.

Biblija nam kaže da moramo prihvatiti vjerom da Bog postoji. Hebrejima 11,6 kaže: »A bez vjere nemoguće mu je ugoditi, jer onaj koji želi pristupiti Bogu mora vjerovati da postoji Bog i da nagrađuje one koji ga traže.« Bog je duh (Ivan 4,24) tako da ga nije moguće vidjeti niti opipati. Ukoliko se Bog ne odluči objaviti, u suštini je nevidljiv našim osjetilima (Rimljanima 1,20). Biblija nas poučava da se Božja opstojnost može jasno vidjeti u svemiru (Psalam 19,1-4), osjetiti u prirodi (Rimljanima 1,18-22) i potvrditi u našim srcima (Propovjednik 3,11).

Agnosticizam je u suštini nespremnost da se donese odluka u prilog ili protiv Božjega postojanja. U konačnici, to je neka vrsta neodlučnog stajališta. Teisti vjeruju da Bog postoji. Ateisti vjeruju da Bog ne postoji. Agnostici vjeruju da ne bismo trebali vjerovati niti ne vjerovati u Božju opstojnost – jer nije moguće znati što je istina.

Hajdemo, argumenta radi, odbaciti jasne i neosporive dokaze da Bog postoji. Ako bismo stajališta teizma i ateizma / agnosticizma stavili na istu razinu, u što je »razumnije« vjerovati – u pogledu mogućnosti života nakon smrti? Ako nema Boga, onda će teisti i ateisti / agnostici nakon smrti svi jednako prestati postojati? No ako Bog postoji, kada umru ateisti i agnostici će trebati Nekome dati račun. S ove perspektive, svakako je »razumnije« biti teist nego ateist / agnostik. Ukoliko se ni jedno stajalište ne može dokazati niti opovrći, ne čini li vam se mudrim učiniti sve što je u našoj moći kako bismo vjerovali u ono stajalište čiji će krajnji rezultat u konačnici i vječnosti biti puno poželjniji?

Normalno je sumnjati. Na ovome svijetu ima toliko toga što ne razumijemo. Ljudi često sumnjaju u Božje postojanje zato što ne razumiju ili se ne slažu s onime što On čini i dopušta. Međutim, kao ograničena ljudska bića ne možemo očekivati da ćemo shvatiti beskonačnog Boga. U Rimljanima 11,33-34 čitamo: »O dubino bogatstva, mudrosti i znanja Božjega! Kako su nedokučive njegove odluke, i kako su neistraživi njegovi putovi! Tko je naime upoznao Gospodnju misao? Tko li mu je bio savjetnik?« Moramo vjerovati u Boga po vjeri i pouzdati se u njegove putove po vjeri. Bog je spreman i voljan objaviti se na nezamislive načine onima koji žele vjerovati u njega. U Ponovljenom zakonu 4,29 piše: »Ondje ćeš tražiti Jahvu, Boga svoga. I naći ćeš ga ako ga budeš tražio svim srcem svojim i svom dušom svojom.«

Božo Lučić