Tripice ili Lapatci

Počinje vrijeme organiziranog spravljanja tripa u Konavlima. I dobro je! Neka je tako! Uživali smo u zelenoj menestri, pa u bakajaru, a đe je pračja glava, pa sva moguća namišljanja ovo ovako, ono na onaj način, lešade, njokade, u koga su bolje kobasice, (đevenice malo tko i čini),pa sačevi, gradele, lardo na prju i sve što narodu napamet pane, i bilo bi toga i još da nije bilo „ćejadi iz Grada“!...

Dakle ofregali smo sinije i sinijice, ostrugali gradele, spremili pjatače u kredencu, pretočili vino jer je dobro „opuzlo“ u bačvi. I sad treba bitno promijeniti neke navike, dakle s mesa na lapatke, i to bez odgađanja jer kad se ujeze u Korizmu, vaja se malo i pripazit. Prva ovogodišnja postaja je u Komajima. Dobro došli i dobar Vam kus! I da pripomenem: Tripice su jedno od onih silnih i snažnih jela koja ne uzmiču, a još manje dopuštaju poigravanje s tradicijom vlastite pripreme. Gastronomija nije u ovom suvremenom odvijanju ponovo nikakav izuzetak. Njezini su tradicionalni obrasci podjednako nagriženi, premda još nisu oglodani do kosti. Izloženi sveopćem manirizmu u kojem naslijeđe postaje samo sjećanje, a prokuhavanje često teško spojivih tradicija kulinarsko pravilo. Nije više presudna u odabiru želja za izletom u egzotično i nepoznato, nego upravo egzotika postaje izvršitelj presude nad baštinjenim znanjem. Naravno, nije nikada sve tako crno, niti je taj novi svijet, posjednut za stolove novog doba, sasvim bez osjećaja za vlastito naslijeđe. No, nažalost, to ga se naslijeđe tiče onoliko, koliko se naslijeđe zanima za njega. I tu počinje paradoks.

U uopćenim jelovnicima, sve više okrenutim konzumentima bez povijesti, preživljavaju jaka, tvrdoglava jela koja se ne daju tek tako iskorijeniti, upravo zbog toga što im je opstanak svakodnevno ugrožen. Sve rjeđe se nalaze na jelovnicima, kao što je u europskim prijestolnicama sve teže naći prave, izvorne krčme, taverne, konobe i restorane, u kojima uz gromoglasno odobravanje konzervativnih gurmana zapravo tiho nestaje uporište njihova užitka. Pa ipak, zna tamo pred izješu doći pun tanjur koji se gotovo prelijeva preko rubova, i za njim odjeknuti čvrsti glas: “Tko će mi se pridružiti uz ovaj pjat tripica. Ovaj koji satire, smiruje razdraženost bjesomučnih, učvršćuje strah od smrti i podsjeća nas na tripe pojedene jednom davno, kada se na peći svakodnevno podgrijavao već poluprazan lonac s tripicama!”

Jer tripice, još primjerenije tripe, onaj resicama naboran dio goveđeg ili janjećeg želuca zvan burag, u koji stoka sprema travu i bilje koje tek treba prožvakati i s uživanjem preživati, jedno su od onih silnih i snažnih jela koja ne uzmiču, a još manje dopuštaju poigravanje s tradicijom vlastite pripreme.

I da ne bi u konačnici ispustio ono što je u biti i najosnovnija poruka kad je u pitanju ova prosto-proširena delicija, a pada baš u vrijeme pojave H1N1 (svinjska gripa) a i drugih sezonskih gripa, što se cijepljenja tiče tu se odredite sami, a moja Vam je poruka: „Tko jede redovito tripe ne mora se bojati gripe“, pa ni H1N1.

Božo Lučić