Umro je Sin čovječji

I Umro je Sin čovječji

Na drvetu je visio čovjek.
Razapet.
A pijani se vojnici otimahu
Oko njegovih haljina.
Na drvetu je visio čovjek.
Izmučen.

Velik u svojoj patnji.
I strašan u svojoj veličini.
Onima, koji ga raspeše.
A svjetina je urlala.
I smijala se.

I umro je čovjek
uz gredu prikovan.
I poskočila je zemlja
poput ranjenog ždrebeta.
I sijevnuše munje nad brdom,
nad brdom što Golgotom ga zvahu.
I uzbiba se svjetina.
I zanijemi.

I usne zašutješe.
I ruke im klonuše.
Ali oči.
Oči su ih izdale.
Oči, koje odavahu užas.
I strah.

Zbog zla, koje učiniše.
I jurnu svjetina niz brdo
u paničnom drhtanju.
Misleći se ukloniti
sjeni Njegovoj.
No tlo se treslo i dalje.
I tmasti se gomilaše oblaci.
Nad brdom, što zvaše se Golgota.
I udarahu gromovi
oko vrha njegova.
I plač se začu.
Dalek, osuđenih.

A tamo, tamo stajahu tri križa
i žene neke,
što naricahu pod njima.
I treslo se tlo.
I ganjahu se oblaci.
I udaraše gromovi o kuglu
Što je Zemljom prozvana.
A tamo, tamo stajaše križ.
I na njemu čovjek,
Velik u svojoj patnji.
I strašan u svojoj veličini.
Onima, koji ga raspeše.
I onima, koji ga izdaše
za šaku srebrnjaka.

Stajaše križ. A s njega
gledaše Bog
šireći ruke da primi pravednika.

Božo Lučić