Za moju majku koju više nemam

Majko!
Mnogi se, vjerujem čude, što nisam naricao, što nisam kleo život i sudbinu zbog koje te više nema kraj mene..možda sam bio prejak za to, a možda baš zato što sam takav bio, bio sam zato jer sam pun gorčine života, zatrovanih misli ovoga bezdušnog svijeta zbog kojih svaki događaj doživljavamo bijesom na koga ili čega...

Zahvalan sam svim srcem što si mi Ti bila majka, sa svim svojim suzama i šibama, zbog njih sam te još više volio, sa svim svojim vrlinama, zbog njih sam te cijenio.

Zahvalan sam Ti, draga mama, i ponavljam i danas svojoj djeci Tvoje riječi - svi su ljudi isti, voli svakoga bezuvjetno i uživaj u malim stvarima...i biti ćeš, sine, sretan.

Hvala Ti majko, na poljupcu ujutro dok si mislila da spavam, nježno da me ne probudiš.

Zahvalan sam Ti na onim vunenim čarapama koje si cijelu noć u zadimljenom ognjištu plela za mene, jer sam poderao stare.
Hvala ti za one dane kad si gladna bila da bih se ja školovao.
Nisam nesretan što te više nemam, sretan sam i ponosan što sam te imao!!!

I čak da je to bio samo tren, da sam te imao svega par minuta u životu, vjerujem da bi bilo dovoljno da preneseš svoju ljubav na mene, da ostaviš trag zauvijek.
Jer kad te netko voli, kad nekog voliš, ne postoji vrijeme, ne postoji mjesto ni dimenzije, ...isto kao dragi, pravi prijatelji; ne moramo ih uvijek vidjeti da bi znali da su uvijek tu negdje uz nas.

Tako, draga Majko, budi ponosna, jer dala si svome djetetu srce koje zna voljeti, koje vjeruje u ljubav, koje se zna radovati malim stvarima i biti sretno.
I znam da i Tebe raduje kad me gledaš nasmiješena, znam da te raduje što te se sjećam s osmijehom a ne sa suzom.
Jer zaista, gdje mi je razlog za plakanje, ta koliku sam sreću imao kad sam Tebe za majku dobio!!!

Lijepo je neki pjesnik napisao:

Nikad više, nikad više
Ti me nećeš blago zvati,
Nikad više tvoje ruke
Zagrljaj mi neće dati.

Nikad više, majko moja,
Ja ti neću glasa čuti,
Nit' će sin na tvom njedru
Počinuti, odahnuti.

Sve je pusto, nikog nema
Što mi može spokoj dati,
Nema onog kog sam zvao
Slatkom riječju "mila mati".

O nama koji smo još na putu prema tamo!
Često odgađamo posjet prijatelju, jer nemamo vremena, mora se raditi...
Često se naljutimo, pa izustimo ružnu riječ, jer pa što, imamo pravo na to!!!
Često smo mrzovoljni, pa jedva da pozdravimo susjeda na ulici. Jer loš nam je dan, pa što!!!
Često ne kažemo - oprosti, još češće ne kažemo - volim te, nedostaješ mi,..ne govorimo - lijepo izgledaš danas, ..prešutimo lijepe riječi, govorimo ružne...jer smo preponosni, jer je to cool, jer ne znam kakva sve opravdanja ne nalazimo.

A onda jednog dana, kažu - nema više susjeda,..nema više tvog dalekog prijatelja, ...i onda bi im rekli sve to zašto smo bili preponosni, onda nam je žeo i nejasno kako nismo našli vremena za posjetiti prijatelja i reći mu jednostavno - toliko te volim najdraži moj prijatelju!

I sad bi rekli i nedostaješ mi i oprosti, molim te, ..jer sad tek vidimo koliko je nepotreban taj ponos, koliko treba cijeniti te male stvari u životu, koliko malo vremena imamo i da ga nikako ne smijemo trošiti na ljutnju, ponos, bahatost, svaki tren koji imamo potrošimo na ljubav, začinimo cijeli život ljubavlju i onda i kad najdraži odu, veliki dio njih ostati će u našim srcima, tako da ustvari zauvijek ostajemo zajedno, tu negdje...

Božo Lučić