Život je kao dječja pelena, kratak i popišan, a često puta i...

Oprosti svijete

Uvijek sam bio čovjek od sna,
Zbog drugih često padao do dna,
Ali znam da nisam čovjek sa greškom,
Ne mrzim zato, padam sa smiješkom.

Ma kakva bila ta noćna mora,
Znam da istina pobijediti mora.
Ako zbog istine
pred svijetom se sklanjam,
Zašto onda takvom svijetu se klanjam

Ako treba sam ću protiv svih,
Neka život bude kratak mi kao stih,
Ma koliko taj stih i glup bio,
To je moj život i tako sam htio.

Razloga nemam i stidjet se čega ,
Niti svog oca, niti svog djeda.
Ako sam smiješan što Boga molim,
Ako sam kriv što majku volim,
Oprosti svijete što sam te uvrijedio!

Slomljen da, ali ne i savijen!

U potrazi za istinom i dobrotom
Nailazio sam na zidove.
Na zidove koje grade oni
koji se boje radosti i boli života.
Na zidove koje grade oni
kojima je ljubav strana.

Ljudi se boje otvoriti
svoje srce
jer postaju ranjivi,
a ja sam ranjiv stalno.
Moje je srce uvijek otvoreno
i znam da mi je to greška,
da bih trebao pametnije.

Ali nikada nisam volio
proračunatost,
jer ja sam jednostavno ono što jesam:
čovjek koji voli sve poroke
i užitke ovog života
koji baš i nije naklonjen
ljudima moga kova.

Ali uvijek sam hodao po rubu,
pa bi bilo bijedno
da sada cvilim kao dijete.
Zato će moje srce
i dalje ostati otvoreno
za svakog tko cijeni ljubav,
radost i bol ovog
nadasve teškog života.

Božo Lučić