'Purdu su na moje oči premlaćivali i tražili da prizna zločine'

"Tihomira Purdu upoznao sam u logoru u Nišu i u nekoliko navrata bio svjedok njegovom premlaćivanju i načinu kako su dolazili do priznanja za koje ga sada terete. S njim sam bio sve do ponovnog odlaska u logor u Sremsku Mitrovicu. Uhićenje je čista glupost. Tukli su dok nisu priznali. Kako su htjeli takve su odgovore dobivali. Znam koliko je dobio batina i što je sve proživio na njihovim ispitivanjima"...

Otkrio nam je to Stjepan Mačković Mačak iz Koprivnice, satnik HV-a u mirovini, zatočenik svih srpskih logora - od Ovčare, Sremske Mitrovice, Aleksinaca, Niša i Vojnog istražnog zatvora u Beogradu gdje je pravomoćno osuđen na deset godina zatvora zbog oružane pobune u Vukovaru.

- U Nišu su ispitivali KOS-ovci. Ni jedno ime od čuvara nismo znali, samo po nadimcima kao što su Medo, Mađar Crnogorac, Čarapan. Mene su tukli dok nisam pristao potpisati nešto što su oni napisali. To su sada te optužnice koje Srbija izvlači. Bili smo gladni, nisu nam ništa dopuštali, meni su u samicu dolazili civilni stražari i civili iz grada da vide ustaše kako izgledaju i da iživljavaju na njima. Mene su teretili da sam ubio 26 ljudi - opisuje Mačak pakao koji je proživio u logorima.

Njegov križni put po logorima počeo je u studenom 1991. godine kada je uhićen na Mitnici i odveden na Ovčaru.

- Nas 181 s Mitnice je predalo oružje i odvedeni smo u hangar na Ovčaru. Tamo su nas čuvali, regularna vojska JNA i četnici. Čuli smo bagere kako rade i mislili smo da kopaju rupu za nas. Drugi dan ujutro su nas utovarili u autobuse i krenuli smo preko Šida u Sremsku Mitrovicu, pa kasnije u Niš. Prije dolaska istjerali su nas na obližnje igralište s rukama na leđima, pognute glave, uz konstantno fizičko zlostavljanje. Svakih 15 minuta je odlazio netko u neku dvoranu, a nakon toga se nitko nije vraćao natrag. Pretresali su nas, uzimali sve stvari, bili smo goli, tukli su nas konstantno s čim su god stigli. Sljedećih dana, svaku večer, su stražari iz skupine samo mene izdvajali i odveli u sobu gdje sam trpio užasne batine. Najviše su nas zlostavljali 15. siječnja 1992. godine na dan međunarodnog priznanja Hrvatske - prisjeća se Mačković.

Nakon Niša, ponovno je vraćen u Sremsku Mitrovicu. Od devet mjeseci logora, pola vremena je proveo u samici. Tretirali su ga kao kolovođu pobune protiv Srba u Vukovaru.

- Bacili su me u samicu s temperaturom 40, bez obuće, ičega. Dali su mi samo pljesniv kruh. Temperatura vani je bila -13, a u sobi je bio krevet koji je bio zaključan na zidu. Hoklica je bila ubetonirana, znao sam noćima ne spavat. Po desetorica su ulazili u samicu i navaljivali na mene. Tuku te rukama i nogama, a ruke si morao držati na leđima. Ljude su isprebijali i dekama vraćali u sobe. Kada je Crveni križ dolazio na popisivanje, nas nikad nisu popisivali, kada su otišli tek su nas onda pustili. Tako je bilo pet puta za redom. Skrivali su nas u famoznoj sobi po imenu Kec - kaže Mačković.

O svojem paklu odlučio je progovoriti jer više ne može trpjeti ovo što se događa s Purdom kojem hrvatska vlast nije pomogla koliko je mogla.

Hrvoje Jurčić / Podravski list