Glava u balunu - 100 godina Hajduka, rođendan bez velike pompe

Stoti rođendan Hajduka stiže nam bez velike pompe. Još, par dana i navodno će sljedeće subote na nedjelju, u izvedbi Torcide, baš u ponoć nebo nad Splitom obasjati barem dvije tisuće raketa i bengalki. A onda će u nedjelju u isti tren zazvoniti sva zvona s kampanela splitskih crkava, zatutnjat će sirene sa svih brodova i ferati na području Splita, vjerojatno će nekoliko tisuća automobilista pritiskanjem klaksona dati oduška svoj euforiji, nije isključeno da poneki pod utjecajem te kakofonije ispali i pokoji rafal iz kalašnjikova i pištolja, odnosno vjerojatno će se začuti i odjeci eksplozija petardi i topovskih udara...

Navijači Hajduka imaju razloga na bučan način slaviti stogodišnjicu kluba. Lijepo mi je u prigodnom razgovoru za posebno izdanje “Slobodne Dalmacije” rekao Slaven Bilić, izbornik hrvatske reprezentacije i jedan od najčasnijih igrača “bijelih“: - Hajduk je bitan faktor života Splita i regije, Hajduk na raspoloženje Splićana i najvećeg broja Dalmatinaca više utječe nego vremenski faktori, jugo ili bura… Zaista je tako, stotinu godina pučanstvo Splita i naše regije na svoj način je privrženo Hajduku. Zato je nestvarno kako se taj 13. veljače 2011. godine ne obilježava na dostojniji način.

U Milanu, Madridu, Barceloni i drugim gradovima s klubovima stogodišnjacima na svakom koraku se osjećao puls proslave… Kad sam se zatekao u Marseilleu 1999., Olympique je slavio sto godina, sva stabla u gradskim parkovima, u drvoredima i avenijama, bila su piturana nebeskoplavim bojama kluba. To je bila jedna od akcija gradske uprave, koja se posavjetovala s ekolozima, botaničarima i drugim stručnjacima, dobila dozvolu i uložila u pituru, a bojenja su se prihvatili navijači OM-a. U Italiji je, na primjer, svaka poslovnica banke Ambrosiana, u 99. godini postojanja Intera, postavila satove, koji su otkucavali do stotog rođendana slavnog talijanskog kluba (u početku su se zvali Ambrosiana, po svecu zaštitniku Milana, inače biskupu i crkvenom naučitelju, vodećem piscu crkvenih himni).

U Splitu ništa, nema naznake. Ma i kad ljudi iz Hajduka nisu potegli bilo kakve inicijative, trebali su se toga dosjetiti oni koji vode splitski Savez sportova, odnosno koji brinu o sportu u gradu. Jedino ovih uvodnih dana prema proslavi velikog jubileja, kao što se događalo i drugdje po Europi, “Slobodna Dalmacija” provodi izbor najbolje momčadi Hajduka svih vremena od 1911. do 2011. Jest, teško je, čak i nemoguće uspoređivati asove Hajduka iz davnih vremena s ovima modernima. Možda je zaista trebalo izbor postaviti na način da se bira idealna momčad do 1961., znači za prvih pedeset godina, te od 1961. do danas, za drugih pedeset.

I onu momčad starijih generacija vjerojatno je trebao birati žiri ultra osamdesetogodišnjaka, koji su upamtili Lea Lemešića, Ljubu Benčića, braću Veljka i Šimu Poduju, odnosno Jozu i Franu Matošića, pa seriju igrača klana Bonačić… Koji su to ljudi iz Hajduka obilježili stogodišnju epohu “bijelih“? Izbor nije baš težak… Tri su kategorije: igrači, treneri i predsjednici, iako je bilo zaslužnih i iz drugih sfera. Kao čovjek blizak Hajduku od prvih dana poslije Drugog svjetskog rata, najprije kao dječak kojeg je tata Bruno, inače nogometni sudac vodio na sve utakmice, kasnije kao subjunior, pa junior Hajduka, a onda, evo, preko pedeset godina kao kroničar splitskog kluba i to doslovno onaj svakodnevni, usuđujem se objaviti svoj izbor desetorice apostola splitskog baluna.

Odmah da dodam kako mi je barba, Mario Reić, igrao za Hajduka, u vrijeme prve zlatne generacije “bijelih“, koja je osvojila prvenstva kraljevine Jugoslavije 1927. i 1929., pa sam se faktički napajao iz njegovih sjećanja… U kategoriji igrača svjetske klase najveće razine bili su Bernard Vukas i Vladimir Beara. Odmah uz njih, po svojem značaju i doprinosu nalazi se Frane Matošić. Četvrti slavni igrač uz bok toj trojici je Dragan Holcer, sigurno najbolji stoper svih vremena, ne samo u okvirima Hajduka već i bivše Jugoslavije. Uz tu četvoricu igračkih bardova postavio bih dva trenera neupitna značaja za Hajduka, ali i za razvoj nogometa: barba Luku Kaliternu i Tomislava Ivića.

Posebno počasno mjesto zaslužuje Tito Kirigin, predsjednik svih predsjednika, čovjek koji je sa svojim suradnicima stvorio Hajduka europskih dometa i važnosti. Još su dva mjesta osigurana u toj galeriji deset apostola Hajduka, i to za Miljenka Smoju, famoznog splitskog novinara i književnika, te za Navijača Hajduka, naravno za ovu priliku anonimnog, ali od i te kako životnog značaja za “bijele“. Naime, Smoje je na svoj jedinstveni način svijetu objavio storije o splitskom klubu, približio je “bijele“ i onima koji za Hajduka ne navijaju i to kroz svoju televizijsku super seriju “Velo misto“, kroz tisuće originalnih “komentara Maloga Marinka“, kolumnu “Naprid bili“ u “Nedjeljnoj Dalmaciji”, također u brojnim tekstovima.

Što se tiče Navijača, definitivno za Hajduka jedine postojane snage, mora se priznati da njih na tisuće provodi maksimu “Hajduk živi vječno“, odnosno kako je to na mnogim muralima istaknuto “Živimo Hajduka“. Naime, navijači Hajduka su jedina stalnost kluba (uz novinare, koji desetljećima pišu o “bijelima“), dok su svi drugi, pa i igrači, treneri, funkcionari, razni klupski doprinositelji ipak prolazni… Deseto mjesto, posljednje na ljestvici najvažnijih, podijelio bih nizu aktera iz života Hajduka. Na primjer, Ivanu Kataliniću, vrataru i treneru, kao najtrofejnijoj faci u povijesti kluba…

I dalje Petru Nadovezi, silnom strijelcu, koji je postigao, čak, 108 prvenstvenih golova… Pa Ljubi Kokezi i Draženu Mužiniću, najvećim borcima, dostojnima da se zakite trofejom “Stoljetno hajdučko srce“… Onda barba Šimi Poduji, jedinstvenoj figuri u povijesti: igraču, ali i funkcionaru koji je Hajduka odveo u antifašističku borbu… Jozi Matošiću, legendarnom beku i kapetanu Hajduka… Svakako i Leu Lemešiću, igraču, treneru, sucu, izborniku, funkcionaru, dakle neponovljivoj osobi nogometnog miljea… I Juri Jerkoviću, kao genijalnom nogometašu, kojemu je nedostajalo samo malo više kuraže da postane klasa veličine Vukasa…

Te na kraju Alenu Bokšiću, legitimnom nasljedniku Vukasa, koji za Hajduka i nije dao toliko koliko kasnije kao napadač svjetski poznatih klubova. Proslava stogodišnjice sigurno neće biti onako svestrano i temeljito proslavljena kako su to sanjali i zamišljali mnogi podanici Hajduka. No, uprava Hajduka zajedno sa gradonačelnikom Željkom Kerumom imperativno treba svojim navijačima osigurati poseban dar: gostovanje Barcelone, kluba koji je kao i Hajduk, puno više od kluba. Znam, ima ih u Nadzornom odboru Hajduka koji se čude zašto toliko upirem za gostovanje Barcelone, pa čak podmeću kako imam neki osobni interes.

Takvi vjerojatno znaju kako se to na poslovima u Hajduku može omastiti, čak su, možda, neki i došli na kazan splitskog kluba kako bi se okoristili, ako ne ono novčano, ali sigurno zato jer su uvjereni da su dobili neki društveni status. Dolazak Barcelone na dar Hajduku za stoti rođendan bila bi čestitka koja će odjeknuti svijetom. I to zbog Barce, koja je najpopularniji svjetski klub. Ma može li gradonačelnik zamisliti što bi za splitski i dalmatinski turizam značilo gostovanje katalonskog kluba? Mogu li ljudi u Poljudu uopće shvatiti što će, čak i za klub nesporne veličine kao što je Hajduk, značiti trajna veza s Barcelonom?

Možete li dočarati tu atmosferu, koju će kreirati gostovanje Barce usred ljeta, pa će na tisuće turista moći pričati po povratku s ljetovanja u Dalmaciji, kad odu kućama u Koblenz, Graz, Budimpeštu, Kijev, tko zna gdje sve, kako su imali privilegij vidjeti spektakl Hajduk – Barcelona… Jedinstvena prilika, istina teška dva milijuna eura (Barcelona plaća sve svoje troškove), vjerojatno će biti ispuštena, ali isključivo zato, jer ljudi koji vode Hajduka ili nemaju poduzetničkih poriva ili im horizonti sežu do gumna iz njihova djetinjstva ili nisu inficirani balunom koliko bi morali biti oni koji drže kormilo splitskog kluba. Oni koji bi kao i Navijač trebali se držati maksime: “Živimo Hajduka“. A ne iskorištavamo ga za svoje egoistične potrebe.

Zdravko Reić