Ovisan o listiću: Curu sam prokockao u kladionici

- Ne znam što se događa, ali ovo više nema smisla. Najbolje da se više nikad ne vidimo. Samo... ako imaš drugu, mogao si mi to reći... - pisalo je u poruci. Ženu zbog koje sam bio spreman učiniti sve u životu, odj... sam zbog koeficijenata. “E, moj, Nikša, kakav si ti idiot!”, pomislih i očajan čvršće nego ikad odlučim: “Skinut ću se s klade, makar...”.

I već drugi dan bio sam pred klinikom u Vinogradskoj, za koju sam doznao od prijatelja kojem su koeficijenti odnijeli dušu... i nekoliko stotina tisuća kuna. Pokucao sam na vrata liječnika Roberta Torrea...

- Pričekaj malo, da završimo - rekao je. Iako me prvi put vidio, znao je da sam “u banani” čim sam ovdje. No ono što me “stiltalo” je cura koja je sjedila preko puta njega.

“Kako li se žensko uspjelo zakačiti na kladu?”, prošlo mi je kroz glavu i odmah se sjetih “svoje” Marine, koja mi je bezbroj puta rekla:

“Tebi bi najbolje bilo da si nađeš neku koja se kladi”.

OVISAN O LJUBAVI
Nisam shvaćao kako nije normalno da većinu vremena koje provodimo zajedno ja buljim u teletekst. A kad padnem na listiću, “poludim”, dignem se i odem. No već idući trenutak mozak je odlutao. Pored čekaonice u sobi bio je televizor. Potražio sam teletekst, ali... teleteksta nema. Pa naravno, najbolje da mi sad tu stave i ponudu za klađenje?!
Ubrzo je došao moj red na ispovijed.

- Počeo sam igrati za 10, nakon toga za 20, pa za 50 i tako vremenom povećavao uloge - započeo sam svoju priču.

“Kolika ti je najveća uplata”, pitao me doktor.

- 10.000 kuna.

- Koliko si najviše izgubio? Odgovor je bio isti.

A onda je uslijedio niz pitanja na koja sam samo potvrdno klimao glavom. Jesi li ikad sanjao kladionicu? Kladiš li se svaki dan? Osjećaš li se bolje kad uplatiš? Sa svakim novim “da” sve sam više tonuo, ošinuo me onaj loš osjećaj, uviđao sam da ovo nije bezazleno. Posljednje što me pitao bilo je: “Pati li tko od tvojih voljenih osoba zbog kladionice?”. Instinktivno sam se nasmijao. “Prijatelju, otkanto sam sve”, pomislih, ali sam kratko rekao: “Da, naravno!”.

Što god me pitao, ja sam “daknuo”. I ja i on znali smo da je ovo idealno mjesto za mene.

- Mi radimo po principu grupnih savjetovanja. Dođi idući utorak i vidi kako to izgleda. Ovisnost o klađenju relativno je nova 'bolest’ i zasad i mi učimo o njoj. Ovaj proces liječenja traje oko dvije godine... Ovo me šokiralo. No napravio sam prvi korak i već se bolje osjećao. Doduše, dosta mi je pomoglo i to što je u džepu bio propuh, pa da sam i htio, nisam imao čime igrati. Vratio sam se u kvart, sjeo u kafić u miru popiti kavu.

- Frende, imaš koji zicer? To pitanje znao sam čuti i po 20 puta na dan. Jer ja sam kao sportski novinar, znam sve stranice za kladitelje i u glavama tih ljudi ja zgrćem milijune... (24sata)

{mosgoogle}