Već onako gledajući iz Zagreba, bilo je naznaka da je Boss u ovom europskom dijelu turneje u posebnoj formi. Pronio se glas da je na koncertima uveo običaj „pozdravi, želje i poruke“: uzimao bi ceduljice s muzičkim željama iz prvih redova publike, čitao one najljepše i svirao po narudžbi. Javljalo se o velikim feštama i velikim djelima.
Mi smo svoje ulaznice za jučerašnji koncert na San Siru kupili još lani. U važnim operacijama treba se postaviti profesionalno. Rezervirali hotel u travnju. U međuvremnu servisirali peugeot već dvaput, jednom protiv svoje volje. Kupili rezervnu kanticu motornog ulja.
Malo nam je profesionalizam zakazao kad smo doznali da na dan koncerta Hrvatska ima igrati polufinalnu utakmicu protiv nepoznatog protivnika u Baselu. Brzo smo se pregrupirali, pa smo smislili da će veselje biti veće kad dođemo natrag u hotel pa u miru odgledamo utakmicu. Jer da ćemo je tako odgledati još sretnije. Istina, nismo baš sve najpomnije isplanirali, ali barem smo poslali Njemce da učine Turcima točno isto isto što su isti učinili nama.

Tako da smo se bez brige otputili na put. Taj je prošao glatko, do na prolaz onkraj Venecije. ali taj dio nikad nikom živom nije prošao glatko. U hotelu nas je čekalo nekoliko čuda. Prvo, garažna vrata su se ipak otvorila na daljinski (Moguće da su Talijani otkrili supravodljivost na djelu, a da ni sami ne znaju. Da vidite ta vrata, vjerovali biste mi. Vrata izgledaju kao ispeglana odora nekog propalog viteza i nema na njima apsolutno ničeg što bi i najsmionija mašta mogla povezati s odazivom na gumbiće. Kad su se vrata ipak otvorila, osjećao sam se kao Uri Geler, majke mi). Drugo, hotel je bio netom renoviran, rezervacija je štimala, svi ljubazni i dobri, soba puna tehnoloških čuda. Nekako čudno za cijenu koju smo dobili. Ubrzo smo saznali zašto. Najkraće: u našoj sobi je sve živo bilo na gumbiće i memorije: struja, voda, klima, odvodnja, frižider, sve se uključivalo automatski. I gasilo automatski. Sve protiv naše volje i ni uz naše najusrdnije molitve nije se dalo nagovoriti upaliti opet. Te smo bili lost in hightech. Ali, briga nas. Dočekalo nas je hladno pivo i veselo društvo.

Na dan koncerta šetali smo se gradom svečano kao naši navijači u Klagenfurtu. More snova, a znaš da će ti se ispuniti. Čak smo i tinejdžere uspjeli prikupiti bez gubitaka. Od svih doživljaja prije koncerta najbolji je bio u nekom baru gdje smo nas osmero kovali taktiku za dolazak na San Siro, a neki lik je za stolom do nas radio (!) s uključenim laptopom i mobitelom na uhu. Kladionice ili dionice, svejedno. Zamolio nas da se stišamo. Mi se malo stišali, onda se opet veselo zapričali (kvragu, ponese te euforija), zaboravili da smo u call centru. Čovjek izgubio živce i inzistirao kod konobara da nas izbace iz bara. Mamma mia! A Talijani tako decentni kad dođu u naše lokale. Izašli drage volje. Put San Sira!

U metrou ludilo. Sve naši ljudi. Mislim reći, svi na istoj stanici silaze.
Zakasnili smo na stadion samo iz komocije. Pa nam mjesta nisu bila idealna. Malo je neobično vidjeti spektakl s trinaestog kata, ali ima draži. Coriere della serra kaže da je bilo 60 000 ljudi. Moguće.

Sve što je bilo dalje spada u red najboljeg što smo ikad vidjeli. Kažu da je Boss na ovoj turneji u velikoj formi. To je vrlo skromno rečeno. Sinoć u Milanu, siguran sam, i njega je puklo. Ima raznih dokaza. Najjednostavniji je ovaj. Na bisu je svirao 7 pjesama. Publika nije dala da ode. I stvarno se vratio. I otprašili su za kraj krajeva Twist and shout (!).
Evo set liste:

Summertime Blues
Out In The Street
Radio Nowhere
Prove It All Night
The Promised Land
Spirit In The Night
None But The Brave
Hungry Heart
Candy's Room
Darkness On The Edge Of Town
Darlington County
Because The Night
She's The One
Livin' In The Future
Mary's Place
I'm On Fire
Racing In The Street
The Rising
Last To Die
Long Walk Home
Badlands

Girls In Their Summer Clothes
Detroit Medley
Born To Run
Rosalita
Bobby Jean
Dancing In The Dark
American Land

Twist And Shout

I da, ono s prikupljanjem cedulja i pjevanjem po narudžbi nije fol. Na svoje oči smo vidjeli. Možete i vi ako set listu usporedite s onom planiranom koju je Boss našvrljao bendu.
Meni je osobito bilo drago čuti svu staru kramu s albuma Darkness on the edge of town, meni najdražeg. A regularni dio koncerta se na turneji zatvara s Badlands. Nema veće sreće. U stvari, sreća je valjda jedino što znam suvislo reći o koncertu. Odrastao sam uz Springsteena, ali još uvijek sam, što se koncerata tiče greenhorn. Prvi puta u Milanu to sam nekako naslutio, sad sam se uvjerio. Može te koncert ponijeti, atmosfera, prijatelji, možda i pivo. Nije to. Ovo si vidio da su ljudi došli zbog privrženosti, da su točno znali zašto su došli. A dobili su i više. Eto, takav je koncert bio.
S našeg trinaestog kata smo vidjeli kako to izgleda kad cijeli stadion pjeva Born to run ili pažljivo čeka dok Because the night naraste do refrena. Kad se upale sva svjetla i vidiš sve i kad se ugase sva svjetla i opet vidiš sve.
American land je ovaj put izvedeno tako da to bude fešta. Bila je. Hvala svim arhitektima koji su u školi učili i svim građevinarima koji nisu krali armaturu i cement jer stadion je izdržao. Priznajem da nas je malo bilo strah. Bilo bi i vas. Tribina je imala amplitudu od barem 10 cm. Vidio sam strah u očima svojih bližnjih, valjda i oni u mojima. Shvatio sam konačno onu navijačku „srušit ćemo stadion“, vidio na djelu zašto vojska ne bi smjela marširati preko mostova. Pa svejedno smo skakali (ali malo smo se više pokušavali držati potpornog tornja).
Priča se da bi ovo mogla biti zadnja Bossova turneja s E street bandom. Može biti, ali to malo pada u vodu pred činjenicom da on ionako izvodi svaku pjesmu kao da mu je zadnja na svijetu.
Uostalom, bili smo i vidjeli. Hoćemo li vidjeti opet, ne znam, ali bitno je da smo štafetu predali u najvažnije ruke.

Točno 6 minuta prije ponoći, točno nakon 3 sata svirke, morali smo se otrijeznit i nać put kući. U prolazu smo sreli grupu naših od kojih smo čuli da su Njemci pobijedili u zadnjoj minuti. Shvatili to kao specifičan humor. Onda, zajedno s rijekom ljudi prema stanici metroa koji je u međuvremenu prestao voziti. Vozili su autobusi koji su nad zemljom imitirali kretanje metroa. Omanji problem je bio u tome što je autobus koji je došao na stanicu trebao primiti par tisuća putnika. Mi smo nekim balkanskim trikovima uspjeli ući u prvi autobus koji se pojavio. Kako nam je to uspjelo? Ja mislim, zahvaljujući čvrstoj volji, dugogodišnjem treningu u suprotstavljanju mobbingu naših javnih prijevoznika, građanskoj hrabrosti i uopće našem neuništivom duhu. Born to run.
Sutra na posao, s malom nervozom jer moramo zakrpati sve rupe i stići načiniti sve što smo trebali. Born to run. (euklid.blog.hr)