Pravim
imenom George Guy, rođen 30. srpnja 1936. u Lettsworthu, Louisiana, SAD.
Odrastao na plantaži pamuka kao i većina velikih bluesera rođenih prije
početka Drugog svjetskog rata, morao se nositi sa teškoćama prouzrokovanih
apartheidom. Prvu „gitaru“, doduše dvožičanu, dobija već sa sedam godina. Na
istoj je mogao vježbati prve akorde subotom popodne i nedjeljom kada je bio
gotov s radom na plantaži. Međutim, Buddy se ozbiljnije glazbom počinje baviti
kao tinejdžer nadahnut Lihtnin’ Slimom i Guitar Slimom, a 1957. iz Louisiane
seli u Chicago, opet kao i većina drugih bluesera, gdje godinama pokušava
proboj na blues sceni. U Chicagu je samo želio gledatii slušati starije bluesere poput Howlin’
Wolfa, Muddy Watersa i Little Waltera i svirati blues na način na koji ga oni
sviraju. Zapazio ga je Willie Dixon, možda najveći basista i tekstopisac u
povijesti bluesa, i preporučio Leonardu Chessu, vlasniku istoimene ugledne
blues etikete.
Uskoro je
Buddy postao kućni glazbenik Chessa sudjelujući na brojnim snimkama mnogih
velikana bluesa. Samostalnu karijeru gitarista i pjevača izgradio je, pak, na
etiketi Vanguarda, za koju snima iznimne „A Man And The Blues“ 1968. i 1972.
„Hold That Plane“- po sudu kritike njegov najbolji album. Neki, pak, od
njegovih najboljih projekata – poput „Drinki’ TNT ’N’ Smokin’ Dynamite“ i „Play
The Blues“ – plod su suradnje sa sviračem usne harmonike Juniorom Wellsom.
Također su bile poznate i njegove brojne suradnje s rock glazbenicima. Po mom
skromnom mišljenju najbolji album snima 1979.pod imenom „Stone Crazy!“, na kojem između ostalih aktera drugu gitaru
svira njegov manje poznati brat Phil. Albumom prevladavaju blues skladbe koje
demonstriraju Buddyjev emocionalni gitarski i vokalni iskaz.Buddy Guy, slicno
John Lee Hookeru, do šire je publike i većih naklada došao tek u devedesetima.
Primjerice, „Damn Right I Got The Blues“ iz 1991. bio je album velikog povratka
kao posljedica promjene ukusa masovne publike i obnove interesa za blues, a
komercijalnom uspjehu kumovale su suradnje s Ericom Claptonom, Jeffom Beckom i
Markom Knopflerom. „Feels Like Rain“ se ističe s vrsnim Guyevim obradama
standarda koje potpisuju Muddy Waters, James Brown i Marvin Gaye... te ponovno
uz „malu pomoć velikih prijatelja“ poput Bonnie Raitt i Johna Mayalla.
„Slippin’ In“ bio je treći album superiorne povratničke trilogije koja se može
usporediti s Hookerovom diskografijom u devedesetima.
Naširoko
je poznat po svojoj personaliziranoj crnoj na bijele točkice Fender Buddy Guy
Signature Stratocaster gitari. Buddy Guy posjeduje jako senzibilan tenor koji
je u kombinaciji s gitarom koja „plače“ utjecao na cijeli niz blues i rock
glazbenika kao što su Eric Clapton, Jimi Hendrix, Stevie Ray Vaughan te mnoge
druge. Eric Clapton je jednom prilikom izjavio: „On je bio za mene što Elvis
vjerojatno za ostale ljude... Moj put je bio određen, a on je bio moj vodič.“
„Bez Buddy Guya ne bi bilo Stevie Ray Vaughana“- to je izrekao potonji mislivši
pritom na Buddya kao na most koji spaja pionire Čikaskog električnog bluesa
Muddy Watersa i Howlin’ Wolfa s glazbenicima kao što su Eric Clapton, Jeff
Beck, Jimi Hendrix, Jimmy Page, te njega samog. SRV nastavlja: „On može svirati
tiše od bilo koga ili pak, divljije i glasnije od bilo koga.“
Buddy Guy
je primljen u Blues Hall of Fame i Rock and Roll Hall of Fame, osvojio je pet
Grammyja, te dvadeset tri W. C. Handy priznanja. Za one koji ne znaju W. C.
Handy priznanje je najcjenjenije blues priznanje koje nosi ime po ocu bluesa W.
C. Handyju. Buddy je otac rapperice Shawnne. I za kraj, Buddy sa sedamdesetjednom
godinom na plećima još uvijeknastupa
po koncertima i nastupat će vjerujem kao i svaki pravi blueser do kraja života;
izdaje nove albume... Samo i njega je vrijeme pregazilo, kao i kolegu mu
Johnnyja Wintera. Nema u njima one eksplozivnosti pri „poljupcu“ s gitarom,
mekoća je ostala, virtuoznost opala. Inače, Buddy je u mlađim danima bio
poznat po svojoj ekstravagantnosti, svirao je gitaru s palicama za bubnjeve...
Sad više toga nema. S godinama je sve iščezlo...