Home 
Glazbena recenzija Miles Davis
Glazbena recenzija Miles Davis
| Miles Davis |
|
|
|
| Administrator | ||||||||
| Utorak, 16 Listopad 2007 | ||||||||
 Punim imenom Miles Dewey Davis III rodjen 25. svibnja 1926. u Altonu Illinois (SAD); preminuo 27. prosinca 1991. Miles Davis je bio jedan on najvećih vizionara i jedna od najvažnijih figura u povijesti jazz glazbe. Kao trubač, vođa benda i kompozitor prolazio je kroz sve jazz smjernice (Bebop, Cool Jazz, Modal Jazz, Hard Bop, Jazz Fusion, Third Stream) od Drugog svjetskog rata pa do smrti 1991. Rođen u relativno bogatoj, dobrostojećoj obitelji, 1927. kad je Miles imao samo jednu godinu preselili su se na ranč u grad pod imenom East St. Louis. Milesova mati je htjela da njezin sin uči svirati violinu ali on je to lagano odbio...
Njegove glazbene studije započinju kad Milesu bješe trinaest godina. Otac mu je tada kupio novu trubu i dogovorio lekcije kod jazz trubača Elwood Buchanana. 1944. bend Billy Eckstinea posjećuje St. Louis. Dizzy Gillespie i Charlie Parker su bili članovi tog benda, a Milesa su uzeli kao trećeg trubača za nekoliko tjedana budući se jedan trubač razbolio. Za Milesa je to bilo neprocjenjivo iskustvo budući je svirao sa svojim idolima Dizom i Birdom. Godine 1944. dolazi u New York gdje studira na Julliard School Of Music. No, brzo napušta studij i počinje aktivnije svirati po klubovima u 52. ulici prijateljujući s velikanima jazza poput Colemana Hawkinsa, Theloniousa Monka, Maxa Roacha i drugih.
U njegovim su sastavima svirali najveci jazzisti, i sami vođe svojih sastava: Kenny Clarke, Tadd Dameron, John Coltrane, Cannonball Adderley, Bill Evans, Wayne Shorter, Herbie Hancock, Joe Zawinul, Chick Corea, John McLaughlin, Keith Jarrett, Marcus Miller, John Scofield, Bob Berg. Glasoviti klavirist i Milesov dugogodišnji suradnik Herbie Hancock izjavio je: "Miles Davis je bio pokretačka snaga američke glazbe. Njegov je utjecaj bio toliko velik da se i danas osjeća. Postavio je kriterije za razvoj mnogih glazbenika. Imao je sposobnost prepoznati veliki talent u drugom glazbeniku i zajedno s njim prolaziti kroz njegov razvoj, a ujedno je mnogo učio od glazbenika koji su s njim svirali." Snimivši 1945. s Parkerom skladbu "Now's The Time", uvrstio se u značajne predstavnike beboperskog razdoblja u kojem je bio jednim od glavnih protagonista. Do kraja desetljeća postao je vođom svojih sastava u kojima je, izmedju ostalih velikih jazzista svirao i sam Parker. No, nemirna i otvorena duha, željan novih spoznaja, krajem četrdesetih utemeljuje inovativni nonet s poznatim glazbenicima poput Geryja Mulligana, Leeja Konitza, Maxa Roacha i drugih, te, do tada u jazzu rijetko sviranim glazbalima: francuskim rogom i tubom. Zahvaljujući aranžmanima Gerryja Mulligana i Gila Evansa za legendarni, iako tada nekomercijalan, album "Birth Of The Cool", ovaj je sastav bio začetnikom cool jazza, a Davisa je predstavio kao istinskog vođu i utemeljiteljem stila. Bila je to reakcija na hot glazbu istočne obale, a osobito je popularna postala među bjelačkim jazzistima zapadne obale. U prvoj polovici pedesetih, zbog poteškoća uzrokovanih ovisnošću o heroinu njegova je aktivnost smanjena. No, 1955. utemeljuje novi kvintet s kojim počinje značajno razdoblje karijere i postaje vodećim jazzistom.
 U tom sastavu što je gotovo telepatski komunicirao svirao je između ostalih i tenor saksofonist John Coltrane. Suradnju s Coltraneom nastavio je i krajem pedesetih kada su uz njih dvojicu u sekstetu svirali alt saksofonist Cannonball Adderley, klavirist Bill Evans, kontrabasist Paul Chambers i bubnjar James Cobb. S ovim je sastavom snimio više ploča od kojih je značajna "Milestones", te najcjenjenija i jedna od najznačajnijih u povijesti jazz glazbe "Kind Of Blue". Šezdesete su godine donijele nove promjene u postavi i razvijanje modalnog pristupa, te sve učestalije razmirice s Coltraneom. Miles je promovirao novu ritam sekciju s mladim nadarenim glazbenicima koji će poslije postati zvijezdama jazza: klaviristom Herbiem Hancockom, kontrabasistom Ronom Carterom i bubnjarem Tonyjem Williamsom, ali nitko nije zadovoljavao kriterije koje je na mjestu saksofonista postavio Coltrane. Konačno se sastavu pridružio Wayne Shorter. Bio je to, uz dvije postave iz pedesetih s Coltraneom, najznačajniji Milesov sastav s kojim je od 1965. do 1967. snimio brojne cijenjene ploče poput "E.S.P.", "Miles Smiles", "Nefertiti" i druge
Zahvaljujući svojoj otvorenosti prema svim utjecajima, a volio je i Jimija Hendrixa, s ovim je mlađim naraštajem jazzista, u doba zamaha free-jazza, ostvario novi zaokret u karijeri i pokrenuo novi smjer nazvan jazz-rockom ili fusionom. U svoju glazbu inkorporirao je rock ritmove, električne gitare i klavijature, a sastav je dopunjavao drugim mladim glazbenicima poput Georgea Bensona, Chicka Coreae, Johna McLaughlina, Davea Hollanda, Joea Zawinula... No, zbog lošeg zdravlja, narušena raskalašenim životom, pretjeranim konzumiranjem alkohola i droga, saobracajnom nesrecom, sukobima s gangsterima koji su kulminirali pucnjavom i ranjavanjem, te problemima s policijom, poslije snimanja zapaženog albuma "Agharta", 1975. se povukao sa scene na duže razdoblje.
 Govorilo se da više nikad neće svirati. Ali šest godina kasnije vratio se nastavljajući svoju glazbu razvijati u funky, hip-hop, pop i disco smjeru, snimivši poznate albume: "The Man With The Horn", "We Want Miles" i druge. Iako je njegova glazba u tom razdoblju imala vrlo malo zajedničkog s jazzom, još uvijek je bio atrakcijom mnogih jazz festivala. Često je poduzimao turneje i svake je godine gostovao u Europi. Njegova je glazba još uvijek imala onaj stari naboj, uzbuđenje i spontanost. Tako je 1985. njegov londonski koncert u euforičnoj atmosferi potrajao vise od pet sati. Bio je provokativan i beskompromisan u provođenju svojih inovativnih ideja, ali nikad nije zaboravljao tradiciju i svojeg idola Louisa Armstronga - "Ne možete odsvirati nista na trubi a da ne dolazi od njega, čak niti ove moderne stvari. Ne mogu se sjetiti kad je lose zvucao." Davisov su stil sviranja uspoređivali s hodanjem po ljuskama jajeta, ton mu je bio topao i senzibilan, kada je bilo potrebno rezak i ostar, a u drugim situacijama nježan i zavodnički. Često je bio proglašavan trubačem godine, njegove su brojne ploče dobivale najviše ocjene, a sastavi iz raznih razdoblja proglašavani su najznačajnijima u povijesti jazza. Bio je konceptualist, pjesnik svog glazbala, osebujan umjetnik u vječitoj borbi s ovisnošću o drogama i alkoholu, osebujan, ali kontraverzan, genijalac čiju su glazbenu karijeru često zasjenile priče o čudnim odnosima sa ženama, dvojbama oko njegove homoseksualnosti i bolesti za koju su neki tvrdili da je AIDS, odnosu prema politici, rasizmu (često je i sam bio proglašavan rasistom), sukobima sa zakonom, svađama s gangsterima, zbog čega je dobio nadimak Princ tame.
Volio je nositi skupocjen nakit i voziti skupe aute poput Ferrarija ili Maseratija, i otmjeno se oblačiti. Godine 1960. je proglašen najelegantnije odjevenim Amerikancem što je više volio od brojnih značajnih priznanja za svoj glazbeni doprinos. Umire od napadaja kapi, upale pluća i respiratornih problema u 65-oj godini.
Emmet Ray
 Dodaj pod favorite (68) |  Citiraj sadrzaj clanka | Pregleda: 470
|
||||||||
| Zadnja Promjena ( Nedjelja, 29 Lipanj 2008 ) | ||||||||
Pljuni komentar
| Sljedeća » |
|---|
