Kako je cijela nacija priželjkivala pobjedu Bilić Boysa, poraz hrvatske nogometne reprezentacije u utakmici s Turskom prošlog petka mnoge je zaprepastio. Ne samo zato što su naši dečki ispali iz daljnjih natjecanja na Europskom prvenstvu, nego i zbog suza koje su se u potocima slijevale niz lica nogometaša. Tako je nogomet, najvažnija sporedna stvar na svijetu, nakon što je Hrvate ujedinio u zdušnom navijanju, preko noći ih podijelio u razmišljanjima: Smiju li veliki dečki pokazati suze?. Je li Vedran Ćorluka, inače na glasu kao veliki emotivac i romantičar, baš morao plakati kao malo dijete, zašto se optimist i veseljak Darijo Srna previjao u suzama na nogometnom travnjaku, zbog čega je izbornik Slaven Bilić, i sam neutješan, grlio uplakanog Ivicu Olića...? Ta su pitanja postavljali pripadnici jačeg spola, koji smatraju da nije muški plakati u javnosti i na taj način pokazati slabost, dok oni senzibilniji - koji se ne srame pokazati emocije - u suzama ne vide ništa sporno. Takvi su - ako je suditi prema izjavama sportaša, pjevača, glumaca i TV zvijezda - ipak u većini. Jer, ako žene plaču, zašto ne bi i veliki dečki...

BLAŽENKO LACKOVIĆ: I ja sam samo čovjek
- Muškarci su emotivni, no to nerado pokazuju. I ja sam takav, krijem osjećaje kao “zmija noge”. Ipak, bilo je situacija u kojima sam zaplakao, iako je to češće bilo od sreće nego zbog tuge: takvi trenuci za mene su vrlo intimni i stoga ih dijelim samo s najbližima. A suze koje navru kad izgubite važnu utakmicu nisu znak slabosti, nego pokazuju da ste samo čovjek te da katkad nije dovoljno dati sve od sebe kako biste ostvarili ono što silno želite. I meni se to dogodilo u travnju, u polufinalu Lige prvaka, kad je moj klub izgubio... Igrali smo u Kielu, gradu na sjeveru Njemačke, čiji su nas rukometaši nadvladali. Silno sam želio taj trofej, toliko silno da mi je, kad se na trenutak ugasilo svjetlo u dvorani, “pobjegla” suza. Srećom, to nitko nije primijetio - kaže Blaženko Lacković (28), hrvatski rukometni reprezentativac i igrač njemačkog kluba Flensburg-Handewitt.

ALEKSANDAR STANKOVIĆ: Orošene oči skrivam od drugih
- Najviše me pogađaju ljudske tragedije, a plačem kad mi umre bliska i draga osoba. Oči mi se znaju orositi kad gledam dirljiv film, a zadnji put mi se to dogodilo prije tri dana kad sam peti put gledao “Kad je Harry sreo Sally”. Taj film s Meg Ryan i Billyjem Crystalom drag mi je zbog vjere u ljubav, lagane patetike i sretnog završetka. A kako je poruka da za pravu ljubav ne postoje prepreke, kraj filma dočekam s knedlom u grlu i pokojom suzom na obrazu. Nisam od onih koji smatraju da “pravi muškarci” ne plaču, no svoje suze ipak krijem kad sam u društvu. A o osjećajima mogu pričati bez ustezanja. Što se tiče suza radosnica, nikad ih nisam pustio, ali to će se možda promijeniti ako dobijem na lotu - kaže Aleksandar Stanković (38), urednik i voditelj TV emisije Nedjeljom u dva.

IGOR VORI: Želio bih napokon zaplakati
- Zamalo sam zaplakao kad smo u siječnju, na Europskom prvenstvu u Norveškoj, ušli u finale. Tada sam bio najbliže tome da “pustim” suzu. Poznato je da rukomet baš nije “nježan” sport, no protivnički igrači me dosad na utakmicama nisu udarali toliko snažno da bih plakao od muke. Smatram da suze nisu nikakva sramota za muškarce, ali ja jednostavno nisam takav tip. Osjećaje skrivam u sebi i, zapravo, teško mi je objasniti zašto ih ne mogu “iscijediti”. No, volio bih da se na Olimpijskim igrama - zbog kojih je rukometna reprezentacija bila na napornim pripremama u Delnicama - dogodi to da napokon i ja zaplačem od sreće. Po mogućnosti, s olimpijskom medaljom oko vrata - priželjkuje Igor Vori (28), rukometni reprezentativac i igrač Croatia Osiguranja Zagreb.

STIPE DRVIŠ: Ljubavna bol među svoja četiri zida
- Kad mi je prije tri godine poginuo prijatelj, plakao sam kao malo dijete. Jer, gubitak drage osobe za mene je nešto nenadoknadivo. No, pjesme i filmovi me ne mogu ganuti, a kamoli dovesti do suza. Jednostavno, nisam takav tip. Inače, reagiram instinktivno i vrlo sam spontan, pa kad bi mi došlo da zaplačem, ne bih skrivao suze. Tako je bilo i prije pet godina kad sam izgubio važan meč u Australiji: toliko mi je bilo teško da jednostavno nisam mogao suspregnuti suze. Ne vidim zašto bi se čovjek sramio svojih emocija i glumatao pred drugima da ga neke stvari ne pogađaju, ali moram priznati da se ipak nikad ne bih rasplakao pred djevojkom. Ljubavnu bol bih skrivao, zavukao se među svoja četiri zida i isplakao da me nitko ne vidi - tvrdi bivši boksački prvak Stipe Drviš (34).

NIKŠA KUŠELJ: Petar Pan i uspomene na djetinjstvo
- Glumcima barem nije problem zaplakati: oni ridaju u kazališnim predstavama, pred filmskim ili televizijskim kamerama... No, stvarni plač je nešto drugo i smatram da se u teškim životnim situacijama treba pošteno isplakati i tako si olakšati dušu. Možda zvuči čudno, ali plakao sam nedavno gledajući film “Petar Pan”. Podsjetio me na djetinjstvo u mom Cavtatu, na dječačke snove, slobodu i bezbrižnost, pa su mi se valjda sve te emocije uskovitlale i izmamile suze. U ranijoj mladosti sam tugovao zbog nekih ljubavnih drama, ali nije bilo pretjerano suza. Znate kako se kaže, “na mladome sve brže zarasta” - prisjeća se glumac Nikša Kušelj (36).

MIHO BOŠKOVIĆ: Smiješno je da muškarci plaču zbog ljubavi
- To što se desilo našim nogometašima velika je sportska tragedija, a ja kao sportaš vrlo dobro mogu razumjeti njihove suze. Slično smo se osjećali i mi kad smo na Svjetskom prvenstvu u Montrealu 2005., u borbi za treće mjesto nakon produžetaka u utakmici s Grcima, izgubili medalju. Bili smo ljuti na cijeli svijet, a bilo je i suza. Srećom, već sutradan smo se okrenuli novim ciljevima. Želim to i našima “kockastima”, ali bit će im teže jer nogomet je sport broj jedan u svijetu pa im se dugo neće dati da ovo zaborave. Muškarci definitivno plaču manje od žena, ali postoje situacije u kojima je teško suzdržati se. Teško mi je sjetiti se kad sam posljednji put zaplakao jer nisam baš neki cmizdravac. Možda je to bilo još u pubertetu, kad sam ozlijedio ruku i od ljute boli suze su mi same potekle... Iako mi muške suze nisu tabu, smiješno mi je kada muškarci plaču zbog ljubavi - kaže Miho Bošković (24), najbolji europski vaterpolist i napadač hrvatske vaterpolske reprezentacije.

DAVOR GOBAC: Radosnice zbog dobrog honorara
- Još sam davne 1994., u pjesmi “Ponekad” na albumu “Srebrne svinje”, javno priznao da se ne sramim zaplakati. “Uvijek kada plačem, plivam u suzama”, pjevao sam. I to je živa istina. Uvijek me rasplače tužan film, a supruga Deana, koja je vrlo čvrsta u takvim situacijama, dodaje mi papirnate rupčiće. Nikad nisam izigravao muškarinu koja suzdržava suze, jer one su “ispušni ventil” i nama, “snažnijem” spolu. Ipak, nogomet me neće rasplakati: drago mi je kad naši “rasturaju”, krivo mi je kad gube, ali se ne uzrujavam. Po tome sam netipičan frajer. No, moram priznati da uvijek pustim suzu radosnicu kad mi na žiroračun sjedne poveća svota. Rasplakao sam se kao kišna godina u lipnju 2001., kad je umro Joey Ramone. Nazvao sam suprugu da joj kažem što se dogodilo, a ona je - u želji da me utješi - rekla: “Dado, sad si ti najbolji pjevaČ na svijetu”. Uz Ramonese sam odrastao, a njihov pjevač bio mi je idol, važan dio moje mladosti. Bilo mi je teško kad je otišao - tvrdi Davor Gobac (44), frontmen grupe Psihomodo pop.

ZDRAVKO TOMŠIĆ: Uz luk se lijepo plače
- Mnogi mi govore da djelujem hladnokrvno i da se po mojem izrazu lica ne može ni naslutiti što osjećam. No, nisam baš tako cool kao što izgledam. I meni se, naime, zna dogoditi da zaplačem. Primjerice, i danas - nakon petnaest godina provedenih u kuhinji - pustim suzu dok sjeckam luk. Plakao sam prije tri godine odlazeći iz kastavskog restorana Kukuriku, u kojem sam pokrenuo trend slow fooda u Hrvatskoj. Nekoliko puta sam zaplakao u Domovinskom ratu, u kojem sam se borio na ličkom ratištu. Ondje sam se uvjerio u to da suze donose olakšanje, da su, zapravo, “čistači” negativnih emocija. Ipak, ne plačem pred svjedocima, ali ne zato što se bojim pokazati svoju slabost, nego stoga što je to za mene vrlo intiman trenutak, kad želim biti sam sa sobom - priznaje Zdravko Tomšić (38), chef restorana u hotelu Lovranska Draga.

IVICA KOSTELIĆ: Kad navale osjećaji
- Ja plačem i kad osvajam medalje i kada mi za dlaku izmaknu. Tako sam plakao kao kišna godina kad sam na Olimpijadi u Salt Lake Cityju 2002. “haklao” peta vrata od cilja i izgubio medalju. A kad sam četiri godine kasnije u Torinu osvojio olimpijsko srebro, potekle su mi suze radosnice. To je sasvim u redu jer sportaši su emocionalno vezani za svoje napore. Posljednji put plakao sam u travnju, kad mi je poginuo prijatelj, ali nije sramota ako dečki plaču i u naizgled lakšim situacijama. Pa i za ženom, normalno. Jedini film koji me uvijek rasplače je “Savršeni svijet” s Kevinom Costnerom, i to posljednja scena kada on, kao odbjegli kriminalac koji se u međuvremenu zbližio s dječakom kojega je oteo, ranjen leži ispod stabla i objašnjava klincu da je tako moralo biti. Moj otac je još veći emotivac od mene, a oči mu najčešće zasuze kad ga sustignu sjećanja - priznaje Ivica Kostelić (28), najbolji hrvatski skijaš. (gloria.com.hr)