Ponekad nam se može i učiniti kako i danas živimo u 80-ima. Zagrebačke radio-postaje vrte jako mnogo glazbe iz 80-ih, inozemni izvođači iz te dekade, kad dođu u Zagreb, imaju izvrsno posjećene koncerte, klubovi po gradu održavaju 80's partije, već godinama se javno i tajno prisjećamo novoga vala i 80-ih kao posljednje dekade pravog građanskoga života nakon koje su naše živote i snove porušili rat, tranzicija i privatizacija bez ijedne čvrste vrijednosti u koje smo vjerovali. Kao da se nakon 80-ih ništa u nas nije primilo kako valja. Ipak, ima li “života od sjećanja”, kako nam je nekoć pjevao Jura Stublić. I, kako je zapravo bilo u Tvornici, “30 godina poslije” mesijanskog dolaska Pankrta u Zagreb? U kakvoj su danas formi nekadašnje zvijezde novoga vala?

Počelo je mlako i mlitavo, kao na nekom slavlju Nove godine na kojem bi se svi trebali zabaviti, ali nam ne ide, iako ovakvu postavu novovalnih legendi nismo imali priliku vidjeti na zajedničkom koncertu čak ni prije četvrt stoljeća. Zvijezde su zatreperile slabašnim sjajem, a ni n-ta postava Filma na čelu s Jurom Stublićem nije se odmotavala kako treba i sve je zamirisalo na debakl i nepodnošljivi zadah slinave nostalgije. A, onda smo u pet savršeno posloženih i izvedenih pjesama - “Konobar”, “Krokodili dolaze”, “Leptir”, “Nebo”, “Zlatni papagaj” - kolektivno svršili s Električnim orgazmom u čije se redove odnekud vratio klavijaturist Ljubo.

Nerazmrsivo klupko ljute psihodelije, buntovnog punka i nervoznog funka u čas nas je podsjetilo zašto je nastao novi val. Opasan nastup Orgazma koji je zazvučao poput najžešćeg psychedelic-punk benda iz Los Angelesa bio je vrhunac večeri u kojoj su zagrebački izvođači uglavnom podbacili, slovenski korektno odradili prigodničarski kratke nastupe, a beogradski zasjali neočekivanim sjajem, sve po onoj staroj – Ljubljana fura punk, Beograd rock'n'roll, a Zagreb pleše.

  Zoran Predin i Lačni Franz u Tvornici su imali i boljih izdanja, ali njihove pjesme doista su neuništive iako ni u vrijeme novoga vala nisu zvučale kao novi val nego kao kantautorski rock 70-ih. Publika se priključila pjevanjem, a Rundek je bio dobar koliko je to mogao uz Hakunu Matatu koja, unatoč trudu i htijenju, ipak nije ni Haustor ni Cargo Orkestar. No, Tvornica se rasplesala i sve je počelo namirisati na dobru zabavu, a ne na karmine da bi Vlada Divljan potpuno raspametio publiku “Kenozoikom”, “Retko te viđam s devojkama”, “Ona to zna”, “Zašto su danas devojke ljute” i “Malenom” u maniri najboljih američkih college-rock bendova.

Zajedničko ukazanje Davorina Bogovića i Jasenka Houre slavljenog virozom bilo je očekivano simpatično. Njihove dvije njuške u istome kadru izgledaju neodoljivo - poput ostarjelih londonskih punk-prvoboraca zakačenih za ska-glazbu susjeda s Jamajke. Tako su i zazvučali u kratkom setu pjesama s prva dva albuma. Pero Lovšin ovaj put je nastupio s mladim punk-rock bendom Španski borci, nije to bilo kao s Pankrtima, ali bilo je dovoljno žustro i žestoko pa je “Bandieru Rossu” publika odurlala od početka do kraja.

Jednom panker, uvijek panker. “Maljčiki” i “Mi plešemo” na bisu su okupili Divljana, Predina, Lovšina, Bogovića, Metessija i Gileta i to je bilo to. Još smo se jednom podsjetili na novi val, ali i na to kako ipak “nema života od sjećanja” nego od toga koliko danas vrijediš i možeš, uprkos tome što su “krokodili” iz “zlatnog papagaja” koji nisu podnosili ni pankere ni hipije odavno došli i naše “nebo vezali žicom”. jutarnji.hr

Pljuni komentar

Pljuni komentar
Molimo Vas da se pridržavate teme. Frustracije i ispadi biti ce sankcionirani. Molimo Vas da ne spamate. Nedolicne komentare slobodno prijavite. Imajte na umu ove tocke poviše i uživajte na Cilipi.net-u. Hvala.
Ime:
E-mail
Web
Naslov:
BBCode:
Komentar:
Kod:*
	Zelim da me kontaktirate e-mailom u vezi novih komentara