|
Drugarice i drugovi! Kao što već znate jučer sam
krenuo u Hrvatsko zagorje. Plan je bio proći putevima revolucije i
posjetiti naša dva najveća sina. Prvo sam se zaputio prema Kumrovcu,
jer je dragi drug Tito slavio rođendan. Službeno je njegov rođendan
slavljen 25. svibnja, iako je rođen 7. svibnja 1892. Ne zna se točno
kako i zašto je baš 25. svibnja prihvaćen kao službeni datum proslave,
ali vjeruje se da taj datum predstavlja „ponovno rođenje“, nakon što je
Tito preživio desant na Drvar. Vrlo jaka biblijska poveznica, kojoj se
ja kao nastavljač tradicije kulta ličnosti iskreno divim. Vidite i ja
nešto slično imam na umu, kada ustoličimo Anarhrvijsku državu,
napraviti ću jednu laganu promjenu u liturgijskom kalendaru, tako da će
se datum Božića, pomaknuti sa 25. prosinca na 9. veljače. Onda ćemo svi
zajedno proslavljati moje rođenje i utjelovljenje mene kao novog Boga.
No, o tome kad za to sazriju uvijeti, vratimo se mi drugu Titu.
Približavajući se Kumrovcu, bio sam napaljen kao djevica na maturalcu.
Pomislio sam, to je to, od danas se voda okreće na moj mlin. Cijeli
Kumrovec mora da je preplavljen hordama revolucionarno osvještenih
penzionera, koji su kao bačva baruta, i samo je potrebna baklja koju
nosim u svome srcu, da ta bačva revolucije eruptira. U tom trenutku
osjećao sam se kao Prometej. Savladavajući pijane zagorske zavoje,
misli su mi odlutale još dalje. Mojim dragim umirovljenicima
demokratske promjene nisu donijele ništa dobro. To su sve stariji
ljudi, monogamisti, odgojeni da vole i ljube samo jednog partnera, u
ovom slučaju svog voljenog vođu. Stari dobri fellatio ili pušenje kare
je njihovo pokazivanje ljubavi prema diktatoru. Svaki diktator koji
drži do sebe, dužan je istu količinu ljubavi vratiti svome narodu,
analnim putem. Tako funkcinira svaki zdrav seksualnopolitički odnos
između naroda i vlasti. Uronjen u vlastite misli stigao sam u Titovo
rodno selo, parkirao auto i trkom se zaputio pred Brozovu kuću. Kad
tamo šok i nevjerica. Nigdje nikoga čista nula, slovima, brojem, kako
god želite, nula. Što možete vidjeti iz priložene fotografije.
Drug Tito sam samcat na svoj rođendan.
Euforiju je zamijenio bijes. Revoltiran nedolaskom penzionera, ušao sam
u kuću i upisao u knjigu dojmova sljedeće riječi: „Dragi druže Tito.
Nisam gazio hladne rijeke, niti sam jeo koru sa drveća. Ali vjeruj mi
na riječ, ovakvo nepoštivanje tvog lika i djela biti će najstrože
kažnjeno. Svi penzioneri koji žive iznad standarda u Hrvatskoj državi i
uživaju u bogatim trpezama koje nudi kontenjer za smeće, biti će
primorani da se odreknu tih povlastica u novoj Anarhrvijskoj republici.
Propisat ću im vegetarijansku ishranu koja će se sastojati isključivo
od hrastove kore. Oni za mene više ne postoje, niti kao revolucionarna
snaga, niti kao društvena klasa. Iskreno tvoj, drug Mokowski“. Možda
sam malo i pretjerao, ali nisam si mogao pomoći, jednostavno sam
popizdio. Nije mi preostalo ništa drugo, nego da sjednem u svoj auto i
zaputim se prema Velikom Trgovišću, u nadi da ću tamo sresti nekoga
kome je još uvijek stalo do kvalitetnog seksualnopolitičkog odnosa
oralno-analno. Nakon petnaestak minuta vožnje dolazim pred rodnu kuću
druga Franje, kad tamo još veći šok.
Ne samo da nema žive duše, već ovi rade samo nedjeljom od 13-18 sati. Bijes je zamijenila apatija. Najteže stanje u kojem
se revolucionar može naći. Otkad znam za sebe i otkad slijedim svoju
revolucionarnu zvijezdu vodilju, nikad sebi nisam dozvolio da me obuzme
malodušnost i sumnja u konačnu pobjedu. Kubanski revolucionar i
diktator Fidel Castro, okupljenima koji su preživjeli iskrcavanje na
Kubu je rekao: „Dobili smo rat!“, a bilo ih je svega dvanaestorica.
Lako je tebi Fidel bilo srati, pomislio sam. Vas je bilo dvanaest, a
još si imao i Che Guevaru. Pogledaj mene, ni kučeta ni mačeta. Praćen
mračnim mislima zaputio sam se prema Zagrebu. Svašta mi je prolazilo
kroz glavu, odustati od svega, zbog koga ja to trošim svoje živce i
zdravlje, kako mi se sve to vraća, dići ruke i gledati glupi narod kako
ga jebe svaki hohštapler kojem se digne kurac ili ipak smoći snage i
nastaviti sa svojim plemenitim životnim planom.
Tada kao grom iz vedra
neba, kao božansko ukazanje, pred očima su mi se pojavile riječi još
jednog heroja Kubanske revolucije, Camila Cienfuegosa. Koji je
malodušnim borcima koji su se odlučili predati u trenutcima kada je
uspjeh revolucije bio doveden u pitanje rekao, i ušao u povijest:
„Ovdje se nitko ne predaje!“. Takav optimizam bio mi je prijeko
potreban u ovoj teškoj, naizgled bezizlaznoj situaciji: „Ovdje se nitko
ne predaje, a ponajmanje ja!“, uskliknuo sam iz sveg glasa. Ohrabren
tom borbenom parolom, stisnuo sam kuplung, četvrta gas, kuplung peta i
raspalio po gasu. Jureći sto na sat prema novim pobjedama.
 Pljuni komentar |  Dodaj pod favorite (32) |  Citiraj sadrzaj clanka | Pregleda: 128
|
Totalitarni anarhizam
