Danas slavimo međunarodni praznik rada. Praznik koji je prvenstveno namijenjen kulturi i umjetnosti. Zato ne smijemo dopustiti da neke povijesne činjenice vezane za taj datum padnu u zaborav. Federacija trgovačkih organizacija i Radnički  sindikat  1884.  godine donijeli su rezoluciju o besplatnom open air koncertu  koji će se  održati 1. svibnja 1886. godine. Grad Chicago je izabran za domaćina festivala, a za organizaciju se pobrinula Međunarodna radnička asocijacija. U travnju 1886. oko 250 000 radnika krenulo je prema Chicagu da prisustvuje tom velikom spektaklu.

Do 1.  svibnja okupili su se radnici iz raznih privrednih grana. Zbog loših vremenskih uvjeta koncert je otkazan za 3. svibnja. Nakon dva duga dana čekanja na kiši šljakeri su počeli galamiti i pokazivati nezadovoljstvo. Loše raspoloženje uzrokovano kašnjenjem koncerta ekspresno se pretvorilo u euforiju kada se na pozornici pojavila Policijska filharmonija Chicaga. Policijski orkestar oduševljen toplim prijemom razdragane publike krenuo je u izvođenje svoga repertoara. Sa pozornice su se razlijevali čarobni zvuci, od Brucknerove Sedme do Brahmsove Druge simfonije.

Prava euforija je ipak uslijedila kada su dečki u plavom zaprašili Beethovenovu Devetu, poznatiju kao "Oda radosti". Atmosfera se zagrijala do usijanja. Izvođači su zdušno davali sve od sebe da poštenu i napaćenu radničku dušu ispune radošću koju pruža Beethovenovo remek djelo. Razgaljena masa u želji da umjetnicima uzvratiti pozitivnu energiju počela se naguravati prema bini. Koncert je  neočekivano morao biti prekinut zbog velikog stampeda, koji je doveo u opasnost sigurnost izvođača i publike. Unatoč manjem incidentu (nekoliko poginulih i stotine ranjenih), taj dan je ostavio neizbrisiv trag kod svih sudionika. Postavivši viskoke norme  za sve kulturno-umjetničke manifestacije koje se održavaju na otvorenom.

Vremena su se promijenila, a 1. svibanj nažalost postao dan za jeftinu zabavu. Kulturni programi zamijenjeni su lošim govorima, jeftinoj muzici i gladijatorskim borbama. Takav program isto pruža određeni užitak. Pogotovo su zanimljive suvremene gladijatorske borbe u kojima učestvuju stariji građani. Pravila su jednostavna, borba se vodi do smrti jednog od sudionika, a pobjednik za nagradu dobija pravo na besplatnu porciju graha. Ali mi romantičari nekako žalimo za starim dobrim vremenima, kada su se održavali umjetnički festivali na najvišem nivou, a instrumenti imali snagu strojnica.

Pljuni komentar | Dodaj pod favorite (37) | Citiraj sadrzaj clanka | Pregleda: 228

Drugarice i drugovi! Moram vam priznati da sam u zadnje vrijeme zaokupljen maštanjem. Maštam o boljim vremenima za sve nas. Sanjarim o ljepšem, pravednijem i humanijem svijetu. Zanosim se da jednoga dana neću biti nezaposlen i beskoristan član ovoga društva. Sa obrazovanjem koje mi ne dopušta bolje radno mjesto od činovničkog sluge u kapitalističkom aparatu. Svi ljudi imaju svoje snove, očekivanja i nade. Neki žele postati astronauti, vatrogasci, policajci, kirurzi. Drugi se zanose time da će njihov glas doprinijeti miru u svijetu, tako što će se prijaviti za neki od stotine natjecanja ljepote.

Ja sam oduvijek imao drugačije snove. Od malih nogu sanjam kako ću postati diktator novog svijetskog poretka. Poretka koji će svojim zakonima, pravilima i pravima nadići sve dosadašnje režime svjetske povijesti. Da bi zavladao svijetom potrebno je ići korak po korak. Prvo bih zavlado Hrvatskom, kojoj bi promjenio ime u Anarhrvija. Donio bih novi ustav, napisao novu himnu i odredio nove smjernice kojima bi krenuo ovaj napaćeni narod. Ukinuo bih sve diplomatske odnose sa svim zemljama, osim sa Freedonijom. Zemljom u kojoj čeličnom rukom vlada diktator Rufus T. Firefly. Sa Freedonijom bi ušli u vojni savez sa ciljem širenja totalitarne anarhije po cijeloj planeti.

Već vidim neke skeptike u našem pokretu. Koji na sam spomen totalitarizma i anarhije u istom kontekstu vrte svojim glavurdama. Stvar je vrlo jednostavna i bezazlena. Osjećam se obveznim da pojasnim termin totalitarne anarhije. Anarhija jednako apsolutna sloboda za pojedinca. Totalitarizam jednako vlast u rukama jednog čovjeka. U tom slučaju Ja sam pojedinac koji uz apsolutnu slobodu drži vlast u rukama. Što znači da ću Ja kao vaš obožavani Vođa imati apsolutnu slobodu nad vašim sudbinama. Primjećujete veliko slovo u sredini rečenice kad se nešto odnosi na Mene. To će biti jedna od promjena u gramatici anarhrvijskog jezika. Tko me u tekstovima bude oslovljavao malim slovom, pravac Lepoglava. Ovi skeptici koje sam maloprije spomenuo, prvi će osjetiti blagodati totalitarnog anarhizma. Mnogi će biti nagrađeni, a neki će nažalost morati odgovarati pred revolucionarnim sudom. Svi ljudi viši od dva metra i pet centimetara biti će strijeljani zbog najtežeg kršenja prirodnog zakona, a taj je da su prerasli svoga Velikog Vođu.

Mi anarhisti smo posebno alergični na nepotizam. Stoga svečano obećajem, kada stupim na vlast prvi će sa  posla letjeti moj stari. Stari sad ti je sigurno žao što si mi jučer rekao da mi tekstovi nisu loši, ali da je struktura rečenice očajna. Baš u tom trenutku, kad je moje sanjarenje krenulo u pravom smjeru, prekida me snažno lupanje na vratima. Ulijeću Baki i debeli Karlo sa drugoga kata. Karlo sav crven u licu viče: “Počelo je oblači se!“ Iznenađen pitam: “Šta je počelo,gdje gori?“. Baki pali cigaretu, polako je prinosi ustima, povlači i otpuhuje dim, te smirenim glasom kaže: “Dobro dečko, daj požuri. Penzići linčuju poštara, mirovina još nije stigla."

Pljuni komentar | Dodaj pod favorite (61) | Citiraj sadrzaj clanka | Pregleda: 284

Drugarice i drugovi! Nažalost, nastupila su teška vremena za naš pokret. Svijetom su zavladale razne ideologije, od sumnjivih demokracija i njihovih „slobodnih“ tržišta na jednoj strani, do šerijata i njihovih fundamentalnih principa na drugoj. Čini se da za postojanje anarhističke države jednostavno nema mjesta u takvoj raspodjeli uloga. Da li je to sasvim točno, koji su danas preduvjeti za socijalističku revoluciju i tko ju je spreman provesti?

Mnogi ljevičarski ideolozi i filozofi pokušali su u određenoj društvenoj klasi pronaći snagu koja će biti sposobna za povijesni prevrat. Karl Marx je snagu prevrata vidio u radničkoj klasi. Mihail Bakunjin u seljacima i jednom djelu klasno osviještenog plemstva. Dok je Herbert Markuze nade polagao u šezdesetosmaški studentski pokret. Povijest je pokazala da su svi bili u krivu. Znamo kako je izgledala diktatura proletarijata. Čak i ja kao zagriženi anarhist više volim monarhiju, nego komunističku vlast.

Nekako bolje zvuči kad možeš reći: “Kako me je izjebao onaj kralj“, nego da se moraš tužakati na ovaj način: „Drugovi samoupravljači me jebu svaki dan“. Seljake bih odmah prekrižio, iako cijenim ljude koji žive od obrade zemlje i uzgoja stoke, ali bojim se da bi imali teških problema sa seljačinama (isključivo i samo zbog fonetske sličnosti), koji su stoka koja bi obrađivala nas ostale.

Studenti su u zadnje vrijeme pokazali da nemaju neko razumijevanje za socijalnu pravdu i nisu baš složni, osim kad poskupi klopa u menzi. Tek tada pokazuju svoje krnjave zubiće, ali sve dok su njihove guze site na njih ne mogu računati najobespravljeniji članovi društva. Nakon što smo odbacili ove mogućnosti, što nam preostaje? Pa naravno, odgovor je očit. Penzioneri! Jedina društvena snaga koja nema što da izgubi. Stoga drugovi umirovljenici, molotovljeve koktele u ruke i unesite malo vatre u vaše i naše  živote.

Pljuni komentar | Dodaj pod favorite (63) | Citiraj sadrzaj clanka | Pregleda: 270

Bilo je ljeto gospodnje 1985. Jedna od najsjajnijih godina našeg pokreta. Borci svih zemalja, ujedinjeni pod vodstvom legendarnog Mikhaila Rostova, vođeni iskljućivo ljubavlju prema slobodi i ravnopravnosti svih ljudi na našoj porobljenoj planeti, izveli su blitzkrieg udar na bastion svjetskog imperijalizma i kapitalizma, Ameriku. Bile su to godine rigidne diktature, u kojima je američki narod trpio strašan teror od strane bivšeg poludjelog hollywoodskog glumca Ronalda Reagana. Njegova diktatura uništavala je svaki oblik slobodnog mišljenja i otpora unutar Amerike, ali nije računao da postoje ljudi koji su spremni dati svoj život za slobodu, ti ljudi zovu se „ANARHISTI“. Iskrcavanje boraca izvršeno je u ranu zoru, na plažama američke savezne države Floride.

Stotine dobrovoljaca naoružanih samo dobrom voljom i pokojom puškom, krenuli su u izvršenje ove plemenite misije. Glomazni američki vojni aparat nije bio spreman na borbu protiv malih gerilskih formacija, anarhističke jedinice brzo su prodirale u unutrašnjost Floride. Redom su napadana najopasnija uporišta kapitalističkog društva. Crkve, u kojima se ljude cijepi protiv svakog oblika humanosti i obučava za borbu protiv svih oblika ljevičarstva. Predgrađa, nastanjena najopasnijim tajnim agentima. Školski autobus prepun budućih američkih vojnika, koji za vrijeme vožnje pjevaju militantnu himnu „Row,row,row your boat“. Naši dečki su bili spremni na sve, osim na jednu malu mobilnu američku jedinicu, koja se sastojala od jednog čovjeka, po imenu Matt Hunter.

Hunter (što u prijevodu znači lovac) je uništavao gerilske trupe po istom principu po kojem su gerilci uništavali američku vojsku, brzim i iznenadnim napadima. Pokazalo se da gerilske trupe sastavljene od pet-šest ljudi jednostavno nisu dovoljno učinkovite u borbi protiv jednog komandosa. Jedan za drugim padali su najbolji momci koje je pokret ikada dao, umirali su dostojanstveno i sa pjesmom na usnama, kao što i priliči nesebičnim mladim ljudima kojima je jedini smisao života sloboda i jednakost svih ljudi na ovome svijetu. Nakon duge i bespoštedne borbe, preživjeli anarhisti zajedno sa najhrabrijim od hrabrih drugom Rostovom, stjerani su u jednu zgradu u centru Miamia. Tu je većina zarobljena od strane američke vojske, koja se uz pomoć Huntera uspjela konsolidirati.

Jedini koji se nije predao bio je hrabri drug Rostov. U velikom okršaju koji je uslijedio i koji će se prepričavati iz generacije u generaciju, Rostov je ostao bez raketa u svojoj bazuci, takav razvoj situacije iskoristio je Hunter i sa zadnjom raketom koja mu je ostala u bazuci raznio u komadiće druga Rostova. Amerikanci su dobili bitku, ali da li su taj dan oni uistinu bili stvarni pobjednici? Moje je mišljenje da nisu, jer taj dan je pokazao da postoje ljudi nesalomljiva duha i čelične volje, koji su spremni na najveću žrtvu koju pojedinac može dati u borbi protiv tiranije, svoj goli život. Skoro da zaboravim zašto vam sve ovo pričam.

Pljuni komentar | Dodaj pod favorite (54) | Citiraj sadrzaj clanka | Pregleda: 318